Ante Tomić i vitezovi okruglog stola

Ovaj tekst htio, ne htio počinjem s malo samoreklamiranja. Moram se pohvaliti, ili bolje rečeno, nas pohvaliti. Jutros je na trećem kvizu u organizaciji hrvatske knjižnice za slijepe tim u sastavu, abecednim redom, Bagarić, Mihaljek, Radić i Šutalo osvojio prvo mjesto u konkurenciji četiri natjecateljska tima. Uz sve prepreke i zapreke hrabro smo se borili do samoga kraja, čak i unatoč tome što su na inzistiranje nekih natjecatelja organizatori odlučili izbaciti pitanja iz područja filma i glazbe ipak smo se izborili i na kraju pobijedili.

O izbacivanju određenih područja općeg znanja ne bih htio ništa pretjerano komentirati. Knjižnica je to napravila na zahtjev članstva odnosno sudionika a sudionici bi se malo trebali zamisliti sami nad sobom. Ukoliko želimo da nas u svakodnevnom životu tretiraju kao i sve druge bez obzira na hendikep koji imamo onda se ne bismo trebali još dodatno i sami hendikepirati ali što je tu je. Onima koji su ovo tražili od organizatora svaka čast i prigodne zahvale, naš se tim unatoč tome izborio za prvo mjesto.

Knjižnici toplo zahvaljujem, bez ikakve ironije, na velikodušnim nagradama, za manje od dva sata zaradio sam ono za što prosječni Hrvat radi desetak radnih dana i fino ću si podebljati kućni proračun za ovaj mjesec. Da ne ispadnem krivo shvaćen kao Ante Tomić danas, ne kažem da su nagrade prevelike nego da su plaće većine ljudi u Hrvatskoj premale. Nagrade dogodine slobodno povećajte, neću se buniti.

A kad već spomenuh Antu Tomića ne mogu da ne kažem a kažem da od jutros slušam kako se po njemu nabacuje drvljem i kamenjem zbog kolumne koju je objavio u Jutarnjem listu. Svi mi pričaju kako je pretjerao, kako nije trebao spominjati djecu s teškoćama u razvoju, čitam izjave nekakve Građanske inicijative kako se oni sad osjećaju zaliveni kantom punom govana i da dalje ne nabrajam. Nisam htio ništa interno komentirati dok ne uhvatim priliku da pročitam spornu kolumnu i sad kad sam to napravio, popio kavu i malo prokomentirao na Facebooku mogu samo reći da u Tomićevom tekstu ne vidim ništa sporno.

Čitati i pisati ovaj jezik ili ove jezike naše svagdašnje naučio sam još prije odlaska u prvi osnovne i vjerujem da sam više nego dovoljno pismen da sam točno pročitao svako slovo, riječ i rečenicu koju je Tomić napisao. Također vjerujem da imam dovoljnu količinu kognitivnih sposobnosti da mogu razumjeti i interpretirati napisano na način na koji je Tomić htio da se njegov tekst shvati i kako već rekoh, meni je taj tekst u redu.

Tomić je s raznih strana napadnut kako je izvrijeđao djecu sa intelektualnim i ostalim teškoćama, njihove roditelje te kako se izruguje na račun onih koji mu to ne mogu uzvratiti. OK, spomenuto je još ponešto po tom principu, svi su uzrujani, masa se opet diže na linč, priča se i o nekakvoj odšteti od milijun kunića koja bi se uplatila udrugama i centrima koji se bave takvom djecom. Ako mene pitate, totalna nebuloza.

Tomićevu sam kolumnu, za svaki slučaj da nešto ne propustim, pročitao triput. Niti u jednoj jedinoj rečenici Tomić se ne obraća izravno djeci s teškoćama u razvoju ili njihovim roditeljima na neprimjeren ili uvredljiv način. Niti u jednoj rečenici Tomić ne kaže da je potrebno ili da se slaže sa korištenjem spomenute djece u kolumnom opisane svrhe niti zauzima nikakav osobni stav naspram djece s poteškoćama ili njihovih roditelja. Sve što u tekstu možete pročitati jeste imaginarni (zamišljeni) razvoj programskih shema određenih javnih televizija i neke imaginarne do apsurda iskarikirane pravce kojima bi mogli krenuti njihovi programi u svrhu povećanja gledanosti.

Ono što bi se Tomiću donekle moglo zamjeriti je jedino politički nekorektna terminologija. Riječi poput kreten, idiot ili retard a koje su svojevremeno bile stručni medicinski izrazi danas su na razini psovki i zamijenjene su nekim politički korektnim izrazima koji valjda prosječnim građanima više idu uz dlaku. Danas je tako više ili manje na svim poljima pa netko nije peder nego homoseksualac, netko nije crnac nego Afroamerikanac a netko treći nije govno nego se pas posrao ali nebitno. Osobno sa političkom nekorektnošću nemam problem i svejedno mi je hoće li me netko nazvati slijepcem ili slijepom osobom, ja sam i dalje ja takav kakav jesam a nazivlje se mijenja na godišnjoj bazi. Da više ljudi razmišlja na sličan način Tomićev tekst ne bi izazvao rulju na linč zbog terminologije već bi se ta ista rulja zamislila malo nad situacijom današnjice i zapitala se ima li možda u tom tekstu ponešto proročko.

Ima već desetak ili otprilike toliko godina od pojave Simone Gotovac i njenog, sada već bivšeg muža Ante. Avu Karabatić također valja spomenuti a nedavno se po vijestima protegla novost kako je i nekad popularni Ekrem kojem sad ne znam prezime napustio ovaj svijet.Vjerojatno bih znao i još pokoji primjer da češće uključujem TV prijemnik ali silom prilika to radim samo po preporuci. Vjerovat ću Anti Tomiću na riječ kada analizira sudionike emisije o seoskoj ljubavi i još par sličnih stvari koje je nabrojio. Ako smo s ovim počeli još prije deset godina, 2005. ili 2006. a što mislite koliki je genijalac potrebno biti da se zaključi kuda bi mogao odvesti takav trend do recimo 2036. ili 2056?

Napravit ću sad malu digresiju i prisjetiti se kako sam i sam prije nekoliko godina bio prozivan što javno a što privatno kad sam izjavio kako bih htio pogledati Srpski film. Za one koji to možda ne znaju, Srpski film, da, to mu je službeno ime, priča o obitelji na rubu egzistencije koja kako bi preživjela pristaje na snimanje eksplicitnog BDSM snuff pornića s elementima pedofilije i nekrofilije. Film je, priznajem, i po samom opisu šokantan i degutantan ali ipak skriva jednu malkice dublju priču. Priču o potpunoj degradaciji i propasti današnjeg društva gdje jedna izmišljena obitelj pokušava uhvatiti zadnju slamku spasa kako bi preživjela i iz očaja se upušta u krajnji ekstrem samoponiženja. Naravno, većina ljudi koja mi je tada skočila za vrat nije mogla ili nije htjela shvatiti autorovu poruku no nije ni bitno.

Razlog zašto sam ušao u digresiju jest što želim da sad probate zamisliti ovo naše društvo za dvadeset ili četrdeset godina i zapitate se hoće li možda, slijedom ovoga što danas možemo pogledati na reality programima i ekonomije koja galopira prema provaliji, tada možda biti moguće na TV programu RTL-a ili Nove TV pogledati emisiju naziva The Biggest Retard in Croatia u kojoj će sudionici biti djeca s teškoćama u razvoju koje će tamo poslati njihovi roditelji jer kod kuće žive u nemogućim uvjetima ako uopće i imaju kuću ili stan, životare od bijedne socijalne pomoći i kopaju po kontejnerima ako dođu dovoljno brzo na red? Znam, teško je to zamisliti, naročito ako ste naviknuti zakopavati glavu u pijesak pred životnim problemima i nedaćama no barem primite na znanje da dok vam je glava na sigurnom u pijesku guzica vam stoji na izvol’te.

I autor Srpskog filma i Tomić su na hiperprovokativan način, gotovo pa tretmanom šok terapije pokušali svijetu prenijeti određenu poruku no nažalost, možda je zbog previše provokacije i prevelikog šoka došlo do šumova u komunikaciji pa je poruka prenijeta na pogrešan način. Ili neki od nas imaju iPhone a neki Vivax?

I ovdje bi sad mogao biti kraj ovog teksta no, kako to kažu u TV prodajama koje možete vidjeti na televizijama koje emitiraju i reality programe Ali to nije sve!

Danas je i Međunarodni dan invalida ili da, pardon, budem politički korektan, Međunarodni dan osoba s invaliditetom što me podsjetilo na događaj kojem sam prisustvovao prošle subote, 26. studenoga. Kakve o sad ima veze s Tomićevom kolumnom? Osim što je kolumna objavljena na isti dan načelno i nema. Tomić najvjerojatnije nije znao za taj događaj a sudionici događaja koliko mi je poznato nisu vidoviti i nisu mogli znati što će Tomić napisati. Zajednički nazivnik su naravno, osobe s invaliditetom što uključuje ljude i djecu s intelektualnim i sličnim teškoćama a mislim da je i par njihovih predstavnika nazočilo skupu na koji sam bio baciti oči svoje ćorave.

Sandra Švaljek, kandidatkinja za gradonačelnicu Zagreba na lokalnim izborima u svibnju 2017. je, kao službeni ili neslužbeni dio izborne kampanje odlučila organizirati nekoliko okruglih stolova s predznakom Zagreb može. Ovaj konkretni od prošle subote održan u hotelu Arcotel Allegra Zagreb imao je naziv Zagreb može biti pristupačan svima a na njemu su sudjelovali predstavnici nekoliko udruga i saveza osoba s invaliditetom. Neću sad prisutne nabrajati poimence ni osobno niti po organizaciji iz koje dolaze da ne bih koga zaboravio, reći ću samo da su bili zastupljeni svi važniji invaliditeti od slijepih, gluhih, osoba s tjelesnim oštećenjima sve do osoba i djece s intelektualnim poteškoćama.

Raspravljalo se o uobičajenim stvarima poput staza vodilja i govornih najava za slijepe, arhitektonskih barijera za tjelesne i prevoditelja znakovnog jezika te zaslona s informacijama za gluhe. Raspravljalo se također o stambenom zbrinjavanju odnosno, stambenim zajednicama za osobe s intelektualnim teškoćama i tako još o nekim stvarima već viđenim i čuvenim na ovakvim skupovima. Znam, ne zvuči prezanimljivo, o ovakvim stvarima smo već pričali posvuda od nemila do nedraga, nije se previše toga izmijenilo a ono što i jeste bilo je iznimno malo i u malim dozama.

Hoće li sa dr. sc. Sandrom Švaljek ako bude izabrana za novu gradonačelnicu biti nešto bolje i konkretnije pokazat će budućnost no ako ništa drugo, vjerujem da neće biti gore. Prema nekim anketama koje su mi zapele za uho dosadašnji gradonačelnik Bandić drži treću poziciju dok Sandra švaljek dijeli prvu i drugu poziciju s Ankom Mrak-Taritaš. Do proljeća je svašta moguće, Žarko Puhovski već sada predviđa još jedan Bandićev mandat, ne bih ništa anticipirao, politički sam laik.

No kako god bilo do i na proljeće dosad ste se već zapitali zašto uopće pišem o spomenutom panelu kad tamo nije bilo ništa prezanimljivo što već nismo ovako ili onako već negdje čuli i vidjeli? E upravo zbog stvari koje tamo nismo čuli i vidjeli. Ups, moje isprike, ne stvari nego ljudi.

Koliko mi je poznato, a poznato mi je jer imam insajderske informacije, pozivnica za panel je dijeljena i slana šakom i kapom i vjerujem da nema udruge ili saveza osoba s invaliditetom koji je nije dobio. Ako sam je dobio ja koji nemam gotovo nikakve veze s takvim organizacijama onda su je, vjerujte mi na riječ, dobili svi koji su je trebali dobiti. Nažalost, mnogo se njih nije pojavilo.

Na okruglom stolu tako nismo mogli vidjeti ravnatelja Centra za rehabilitaciju Silver, nismo vidjeli nikoga iz Udruge slijepih Zagreb kao ni predstavnike Udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet. Zatim tamo nije bilo nikoga iz Soih-a i URIHO-a a najvjerojatnije i još podosta ljudi iz organizacija za koje ne znam ni da postoje. Pitate se zašto?

Otkad je na IN Portalu objavljena obavijest o ovom okruglom stolu po određenim udrugama i savezima koji se financiraju iz gradskog proračuna počeli su zvoniti telefoni. Iako su mi poznata imena nekih ljudi koji su okretali brojčanike a za neke druge imam dobre i realne pretpostavke neću ih imenovati no ako ikad budu ovo čitali neka se sami prepoznaju. Uglavnom, razgovori koji su mi prepričani otprilike su imali poruku da nije baš zabranjeno otići na Švaljekičin okrugli stol ali da se ipak ljudi prisjete tko ih financira. Da ponovo izbjegnem mogućnost da me se krivo shvati, ne želim reći i ne kažem da je Milan Bandić osobno sjedio za telefonom ili se šetkao s mobitelom. Dapače, smatram da nije imao ništa s povećanim telefoniranjem nekoliko dana prije panela no vrlo sam uvjeren da pročelnici određenih gradskih ureda i predsjednici pokoje organizacije osoba s invaliditetom nisu nevini izvan svake sumnje i da ih jako svrbe guzice u foteljama iz kojih bi možda mogli biti iskrcani promjenom glavne osobe u Gradu Zagrebu.

Još jedna zanimljivost je da IN Portal nakon najave panel rasprave nije objavio ni slovca o tome što se tamo pričalo. Da apsurd bude veći, novinarka IN Portala Božica Ravlić bila je moderatorica panela a ako s vama podijelim informaciju da je, ako slučajno ne znate, IN Portal u vlasništvu URIHO-a koji je opet u stopostotnom vlasništvu Grada Zagreba mislim da ne treba ništa dodati.

Jedina osoba koja se unatoč telefoniranju ipak pojavila na panelu je predsjednik Hrvatskog saveza slijepih Vojin Perić koji je čak, prilikom uvodnog obraćanja skupu, natuknuo ponešto o sugestijama koje je dobio oko prisustvovanja no unatoč svemu, ipak je došao. Iskreno, pošto znam i ostatak ove priče neću Periću skinuti kapu zbog hrabrosti jer vrlo dobro znam da nije želio doći i došao je na panel tek nakon što mu je objašnjeno da će njegov nedolazak biti veća tema za raspravu od same izvorne teme predviđene za okrugli stol. Uvjeren sam da u suprotnome ne bismo mogli vidjeti ni predstavnika HSS-a koji je, gle čuda, direktor kazališta slijepih i slabovidnih Novi život gdje mu je, gle čuda još jednom, supruga zaposlena kao tajnica i gle trećeg čuda, živi u gradskom stanu u povlaštenom najmu. Ne bi ova tri čuda bilo da Novi život odnedavno nije na gradskoj financijskoj sisi od čega se uglavnom pokrivaju plaće za bračni par Perić tako da onaj telefonski podsjetnik o financiranju u njihovom slučaju nije nimalo isprazan. Je li Vojin Perić odlučio biti prčevit, vjeruje li možda da će Sandra Švaljek pobijediti na izborima i zaštititi njegovo dupe ili je ipak u međuvremenu dobio dopuštenje za sudjelovanje ne znam no vrijeme će pokazati što je od navedenog točno ako je uopće išta.

Kako bilo da bilo, nigdar ni bilo da ni nekak bilo, rekao je još pokojni Krleža. Izbori su kroz nekih pola godine a nakon toga će se brojati ranjeni i rtvi kao i nestali u akciji. Došlo je i vrijeme da spojim ove dvije priče odnosno da zaključim sveukupno trabunjanje.

S jedne strane udruženi i neudruženi roditelji djece s intelektualnim poteškoćama imaju volje i snage mada ne i razloga pljuvati po Anti Tomiću koji, ponavljam još jednom, nije napisao ništa pakosno ili uvredljivo prema toj djeci i njihovim roditeljima dok s druge strane te iste udruge roditelja, građanske inicijative a i neudruženi roditelji nemaju petje doći na okrugli stol postavljen za svakodnevne probleme osoba s invaliditetom. Ne znam jesam li već spomenuo, Zagreb može biti pristupačan svima nije bio politički skup, nije bio dio službene predizborne kampanje, bio je to samo prostor ostavljen osobama s različitim vrstama invaliditeta da iznesu svoje probleme i sve ostalo što ih muči u gradu u kojem žive. Ispred ove skupine osoba s invaliditetom pojavilo se samo par predstavnika i to iz iste organizacije a prema napisima u medijima za Tomićev linč potpisalo ih je preko nekoliko. Da, znam, ako je i njima telefonirano upitno je hoće li se pronaći adekvatne lokacije za stambene zajednice proglasi li ih se nepodobnima no to je opet njima na savjesti.

Narode dragi, slijepi, gluhi, više ili manje nepokretni, s intelektualno uskraćenom djecom (oprostite ako sam koga izostavio), nemojte biti stoka sitnog zuba i nemojte se povoditi kao najbijedniji poslušnici. Nije naš problem Ante Tomić, naš je problem društvo u kojem živimo. To društvo, onakvo kakvo trenutno jeste rezultat je državne i lokalne politike a ta politika ovisi o ljudima koje biramo na vlast. Kako će biti nama i našoj djeci u našim je rukama. Istina je da u ovom trenutku nema, ili barem ja ne vidim ikakvu bolju političku opciju na državnoj razini ali i lokalna gradska vlast je nešto od čega se može početi. Ne, ne tvrdim da su Sandra Švaljek ili Anka Mrak Taritaš bolji ili gori kandidati od Milana Bandića ali vjerujem da je nakon šesnaest godina Bandićeve diktature došlo vrijeme da probamo i nešto drugo. Ne morate na proljeće glasati za neku od njih ali fer je i korektno da barem čujete što imaju za reći i hoće li ponuditi bolji proizvod za cijenu vašeg glasa ili ne.Manite se Ante Tomića i posvetite se stvarima koje puno bitnije mogu utjecati na kvalitetu vašeg i života vaše djece od kolumne koju za desetak dana nitko neće ni spominjati.