Čobanica Rada fejsbuči kraj stada

Glavni junak ove priče je Facebook koji je prije nešto više od mjesec dana proslavio deseti rođendan. 4. veljače 2004. godine Marko Šećerbrdić i ekipa pokrenuli su službeno prvu verziju Facebook stranice koja je tad bila zamišljena kao mrežna usluga za studente s Harvarda. Nakon širenja na ostale univerzitete širom Sjedinjenih Država i Kanade uključili su u priču i srednje škole a nedugo zatim i ostatak svijeta. Ako gledamo službeno, 4. veljače jeste rođendan ove društvene mreže no možda bi ipak 26. rujna 2006. bio primjereniji datum jer su tad otvorili svoja vrata svakome starom najmanje trinaest godina i s važećom adresom e-pošte.

A onda je sve krenulo. Vaš omiljeni autor dobio je prvu obavijest i pozivnicu da se priključi FB-u negdje početkom 2007. no skeptik kao i uvijek nekako je odustao od registracije. Potrajalo je neko vrijeme dok se u regiji nije stvorila kritična masa korisnika a kroz 2008. i 2009. godinu vladala je masovna histerija. Facebook je kroz te dvije godine doslovno vladao životom prosječnog Hrvata. Ljudi su kod kuće, na radnim mjestima, u školama i na fakultetima posjećivali Fejs na polusatnoj bazi. Ako bi se zatekli negdje bez svog osobnog računala ili telefona pitanje “Mogu li samo pet minuta da vidim što ima na Fejsu?” je bilo češće izgovarano nego “Dobar dan, kako si?”. Kroz tih par godina sam nešto češće boravio na fakultetu u drugom nastavku filmskog serijala o mom studiranju i jednostavno nisam mogao vjerovati ovim svojim ćoravim očima. Facebook je ljudima u svim mogućim smislovima doslovno i preneseno postao smisao života i postojanja.

Vođen nekom svojom prirodno usađenom znatiželjom morao sam vidjeti o čemu se tu radi jer promatranjem sa strane nisam mogao na iti jedan suvisli i logički način pojmiti zašto se to događa. Tako je autor ovih redaka negdje tih godina otvorio preglednik, ukucao www.facebook.com i registrirao se. Malo je to sve skupa pročačkao, napravio neke postavke i ubacio sliku koju možete vidjeti i na blogu i sjeo i gledao i dalje mu ništa nije bilo jasno. “Kako je teško prati suđe” snekoliko desetaka lajkova i komentara. “Danas nam sunce sija i baš je lijepo šetati”, “Jebem li ti ovaj šugavi posao”, “Onaj osjećaj kad ti zazvoni alarm u 6 ujutro a ti sanjaš seks sa Evom Longoriom”… Čovjeku jednostavno dođe da se zapita gdje su nestala ona vremena kad smo već po navici izlazili oko pet ili šest popodne i nalazili se s društvom na nepisanim pravilima utvrđenim mjestima ovisno o dobu godine i vremenskim prilikama i razmjenjivali ovakve misli licem u lice. Ne znam ali danas isto tako razmjenjujemo misli i osjećaje “face to face” no nažalost to ima malo drugačije značenje od doslovnog prijevoda engleske riječi za prednji vanjski dio glave.

Živimo li baš u toliko brzom vremenu da nemamo vremena ni načina sjesti s nama dragim osobama u omiljenu kafanu i uz piće, dva, tri ili više razmijenimo što nam se događalo kroz zadnjih par dana, tjedana ili mjeseci? Reći će netko da se za kafanu i ovakvo druženje nema para, recesija je. Ma nije. Nisam neki ljubitelj kafane baš iz ekonomskih razloga ali ako već nemam para da sjedim na terasi obližnjeg ugostiteljskog objekta naći ću dvadesetak glodavaca za Franckovu ciglu pa mogu doma skuvati nekoliko litara kave i s dragim ljudima popričati uživo a ne lijepiti statuse po FB zidu. Ako nemam para ni za tu kavenu ciglu uvijek se može iskemijati nekakva šetnja nasipom, Maksimirom, Jarunom ili kakvim sličnim mjestom. Razmislite malo što bi vam to sve moglo donijeti. Zamislite da šetate tako s dragom osobom suprotnog (ili možda istog) spola, dan je lijep, sunce sija a ptičice pjevaju i odjednom se, onako kao slučajno dogodi neka romantika. To se na FB zidu neće tek tako desiti a vi vidite što vam je bolje.

Mislim da je ovih dana također neka moja okrugla obljetnica korištenja Facebooka, ispravite me ako griješim jer stvarno ne pamtim kad sam prodao dušu đavlu i registrirao se tamo. Prvih par godina posjetio bih sajt jednom mjesečno ili rjeđe jer stvarno nisam imao ni najblažu ideju što da tamo radim. Da čitam što se ljudima koje nisam čuo ili vidio godinama događa u životu? One s kojima se družim ionako vidim uživo pa čemu čitati njihove statuse. Malo sam redovitiji otkad FB pratim preko telefona što mi je znatno ugodnije nego na kompjuteru i vidim da se ništa previše nije promijenilo. Od nekih sto i kusur kontakata koje imam među prijateljima načelno se družim sa njih možda desetak, tamo je 10 ili 15 bendova, firmi čije proizvode koristim i sličnih stvari a ostalo su ljudi koje sam skupio u proteklih nekoliko godina a koje gotovo i ne poznajem nego koji su na ovaj ili onaj način meni poslali zahtjev za prijateljstvo. Ako bih krenuo u radikalno čišćenje FB kontakata sveo bih to možda na ukupno 20 ili 30 od čega bi opet polovica bili bendovi, firme, udruge i slične službene stranice.

Ajde de, ima FB i svojih dobrih strana i možeš s ljudima podijeliti neke važne događaje iz vlastitog života pa tako lijepo tamo stoji da sam u vezi i s kim sam zaručen i gdje s vremena na vrijeme odem sa svojom boljom polovicom. To su neke stvari koje čovjek ima potrebu podijeliti s ljudima ali brate, jučer pratim malo statuse i bivša radna kolegica ponosno napiše kako se preždrla luka i slanine. Kolegice bivša, oprosti, ali mogao sam i bez te informacije progurati u novi dan i još puno dana poslije njega. Kad se prate službene stranice bendova, firmi i udruga lakše se dolazi do informacija o novim pjesmama, albumima ili koncertima, novim proizvodima ili događanjima. Također je zgodan za organizaciju eventova pa lijepo objaviš da slaviš rođendan tad i tad, čekiraš mjesto i vrijeme i spičiš pozivnice, ne mogu reći da mi nije bio koristan ali je li to poštena cijena za čitanje hrpetine nebuloza koje objavljuju tvoji nikad viđeni prijatelji?

Ljudi moji, treba li podijeliti sa svima ama baš sve što radiš? Imao sam prije nekog vremena ideju da ažuriram status svakih pet minuta i tako izvidim reakcije svojih kontakata. Recimo krenem od ranog jutra sa:

  • 08:00 Dobro jutro, narode!
  • 08:05 Probudio sam se, protegnuo i vrlo glasno zijevnuo.
  • 08:10 Otišao sam do zahoda i istankao se na oba tjelesna otvora. Onaj osjećaj kad osjetiš olakšanje nakon cijele noći.
  • 08:15 Zapalio sam prvu cigaretu. Ma kurac, lažem treća je ali one prve dvije ne računam jer bez njih vam ne bih bio sposoban pisati.
  • 08:20 Skuhao sam kavu i zapalio još jednu cigaretu dok se ne slegne.
  • 08:25 Pročačkao sam lijevo uho jer me svrbjelo.
  • 08:30 Popio sam prvi gutljaj kave, baš sam je dobro skuhao.
  • 08:35 Zapalio sam još jednu cigaretu.
  • 08:40 Pogledao sam kakvo je vrijeme danas (uz podijeljeni link).
  • 08:45 Onaj osjećaj kad te nazove najdraža osoba na svijetu i kaže ti da te voli.
  • 08:50 Zašto ljudi imaju potrebu kucati na vrata prije 9 dok sam još u boksericama i pijem prvu jutarnju kavu?
  • 08:55 Popio sam kavu i sad ću malo sjesti za kompjuter da vidim što ima od pošte.
  • 09:00 Pročitao poštu i sad čitam vijesti.
  • 09:05 Ležim na krevetu jer do 15h nemam što pametno raditi.
  • 09:10 I dalje ležim na krevetu.
  • 09:15 Još ležim na krevetu.
  • 09:20 Okrenuo sam se na desni bok.
  • 09:25 Joj kako sam prdnuo onako svojski, moram otvoriti prozor.
  • 09:30 Sad ležim na leđima.

I da vas dalje ne gnjavim tom pričom. Ovakvih statusa po Fejsu ima toliko da se stvarno nekad zapitam imaju li ljudi pametnijeg posla u životu nego da stalno na telefonu ili kompjuteru imaju otvoren Fejs i čim se nešto dogodi to automatski podijele tamo. Ma hajde da se nešto i dogodi ali pišu najnormalnije, najuobičajenije svakodnevne stvari i situacije za koje stvarno ne vidim ama baš nijedan razlog da bi ih trebalo isticati i dijeliti sa svojim FB kontaktima. Ispijanje jutarnje kave je nešto što radi najmanje 75 od 100 ljudi i koji je točno razlog da ja to moram objaviti? Mislim, je li to neki poduhvat za koji su mi trebale šestomjesečne pripreme na planinskom zraku i zbog kojeg sam se odricao dvije godine alkohola i seksa pa da vam onako sav ponosan, još krmeljav i s jutarnjim zadahom moram objaviti “Onaj osjećaj kad piješ prvu jutarnju kavu”?

Mogu shvatiti kad netko pročita dobar članak u novinama i podijeli ga da ga i drugi uoče, mogu shvatiti kad nekom sjedne neka pjesma sa Jubito pa i to podijeli s ljudima, mogu shvatiti da ljudi imaju želju da im prijatelji znaju da su bili u restoranu s voljenom osobom ili prijateljima, da su vidjeli neki dobar koncert, izložbu ili predstavu i kad je ushit oko toga toliki da to moraš podijeliti s nekim. I prije se to radilo ali ne na Fejsu nego bi se telefoniralo ili sutradan prepričavalo na trač partijama uz kavicu ali ne mogu shvatitipisanje statusa samo zbog pisanja statusa pa da ga jebeš. Neke ljude koje ovdje neću imenovati a niti im to ikad priznati blokirao sam da više ne moram gledati njihove stalne objave ovog i onog. Sorkać ali aplikacija za Fejs mi prikazuje samo sto zadnjih statusa i ako mi vas nekoliko pojede njih osamdeset svojim glupostima sva je prilika da ću propustiti nešto malo pametnije od vašeg nedostatka stvarnog i opipljivog društvenog života.

Preklanjska novogodišnja želja mi je bila da ljudi konačno nauče lijepiti YouTube linkove na FB. Nema ništa iritantnije nego kad dođeš na status a ono počne “http://www.youtube.com/jhek534k4334k/”. Dođe mi onako blagi napad popizditisa. Dragi moji, zar je toliko teško obrisati taj link kad Facebook utvrdi o čemu se radi i prikaže minijaturu i ostale podatke o video materijalu koji dijelite? Kad se to dogodi treba samo obrisati zalijepljeni link iz polja za pisanje i ako već nećete u njega napisati neku popratnu poruku ostaviti ga praznim. Probajte jednom i provjerite rezultat, iznenadit ćete se. Ako bih radio Top 10 najiritantnijih stvari koje se mogu vidjeti na Fejsu onda bi ovo sa YouTube linkovima sigurno bilo na nekom od prva tri mjesta u društvu statusa koji počinju sa “Onaj osjećaj…”. Ma kad bolje razmislim, prvo mjesto bez mogućnosti izazivanja ipak ima status s početkom “Onaj osjećaj…” ali ponovljen nekoliko puta od iste osobe u roku sat ili dva a vjerujte mi, viđeno je.

Da, ima i treće. Jedan od mojih dragih kontakata kojeg čak i vidim jednomu par mjeseci u susjedstvu ima namješten neki jebeno dosadni dodatak koji objavljuje kad ljudi s njegove liste imaju rođendane. OK, respect što ti misliš na svoje kontakte i ažurno im pratiš dan kad su izašli iz jednog toplog, mračnog i šumovitog otvora ali trebam li ja znati da je nekom tvome Anti Matiću rođendan i dobiti poruku “Ante Matić is celebrating birthday, don’t forget to send him a birthday card” ili nešto slično tome? Evo baš pogledah, dotični moj kontakt ima 177 prijatelja od čega imamo samo 19 zajedničkih. Pogledano statistički, mogu ovakvu obavijest od njega očekivati svaki drugi dan a eventualno i možda netko tko nam je zajednički prijatelj na Fejsu i meni dovoljno znači da mu čestitam rođendan. Možda dijelimo Arena Centar ili Hrvatski savez slijepih a nijednom ni drugom ne planiram čestitati ama baš ništa.

Ako ste došli do ovdje onda imam jednu molbu. Evo, na koljenima klečim, spustio sam čelo do poda i krvi ću dati da se vidi moja iskrenost ali stvarno, najusrdnije, najiskrenije i bez ikakvih pozadinskih misli i namjera sve vas molim: NEMOJTE ME POZIVATI NA IGRANJE IGRICA, PRIKLJUČIVANJE OVIM I ONIM KAMPANJAMA I NEMOJTE ME OBAVJEŠTAVATI DA STE UPRAVO PREŠLI NA 342. LEVEL NEKE ONLINE IGRICE! Stvarno, stvarno, stvarno, nemojte mi to raditi molim, molim, molim vas! Radije me maknite s kontakt liste nego da to moram čitati i bolje da vi maknete mene dok ja ne maknem vas.

Za sam kraj sam opet nekako došao do istinske mudrosti da nema smisla tražiti neki smisao. Neka ljudska ponašanja jednostavno se ne može objasniti i staviti u smislene okvire. Valjda imamo neku grešku u genetskom kodu koja nas tjera da uvijek na nekoj podsvjesnoj razini onako po automatizmu napravimo nešto sasvim nelogično i van svake pameti. primjerice, zamislite kako šetate gradom, ulica prosječne širine s pločnikom prosječne širine. Nekoliko koraka ispred vas ide osoba A, njoj u susret ide osoba B. Skuže se, počne ono standardno “Eeeej, di si, šta ima?” s obje strane i te dvije osobe naravno stanu nasred tog jebenog pločnika i zakrče promet i laprdaju sljedećih petnaestak minuta dok ih ostatak pješaka zaobilazi s obje strane. Je li baš toliko teško kad već vidiš nekog s kim želiš popričati stati sa strane i ne ometati promet? E, tako vam je slično i s ponašanjem na FB-u. Još uvijek nisam shvatio razlog zašto uopće svi mi fejsbučimo, zašto uopće i sam to radim ali eto radim pa neću u nikog upirati prst ali moje mi šesto čulo i kristalna kugla govore da to neće na dobro ispasti.

Kraj

Podijeli putem...facebooktwittergoogle_plusmailfacebooktwittergoogle_plusmail