Crno bijeli svijet – deskriptivna verzija @Hrvatski radio 2

Od ponedjeljka, 2. ožujka na HRT-u se počela prikazivati dramska serija u dvanaest nastavaka imenom i prezimenom crno bijeli svijet. Sve o seriji i ono dobro i ono loše, koliko je milijuna kuna uloženo, je li to ili nije jugonostalgičarski projekt ili ne, plakanje za nekim boljim vremenima ili najobičnija sapunjara možete pročitati u bezbrojnim varijantama na Internetu našem svagdanjem.

Postoje ipak dvije, koliko toliko pristojne recenzije koje mogu preporučiti. Prva je iz pera mog prijatelja Danijela Jedriška objavljena na Movielandu a drugu je na svom blogu objavio Zli Hadžo. Sve drugo na što sam naletio je ili preosobno ili prelijevo ili desno te vam to ne bih preporučivao.

Što se samog serijala tiče, a što možete pročitati i na navedenim poveznicama samo nekoliko objektivno-dokumentarnih činjenica. Autor i redatelj CBS-a je Goran Kulenović, otprije poznat po sitcomu Bitange i princeze te cjelovečernjem filmu Pjevajte nešto ljubavno. Drugi čovjek serijala je Igor Mirković kojeg se osim po knjizi i filmu Sretno dijete posvećenima novom valu na ovim trusnim područjima i ne može baš nešto previše pamtiti osim po nekim političkim komentarima od prije nekih petnaestak godina i po činjenici da je najpoznatiji kao stariji brat Borisa Mirkovića tj. Dade #2 iz Smogovaca a možda je i u srodstvu sa Mariom Mirkovićem koji je u istom serijalu glumio Cobru.

Serijal prati dvije zagrebačke srednjoklasne obitelji na početku osamdesetih godina prošlog stoljeća ili točnije, prva epizoda imenom Odlazak u noć počinje dočekom nove 1980. godine te se priča nastavlja kroz sljedećih nekoliko mjeseci. Prateći životne i ostale priče glavnih likova gledatelj dobija uvid u društveno-političku situaciju s jedne te situaciju u kulturi, glazbi i običajima tog vremena s druge strane. Sve u svemu, iako ima dovoljan broj uobičajeno loših čimbenika za standardnu hrvatsku produkciju predvođenih ukočenom i uštogljenom glumom meni je osobno puno bolje od velike većine onog što se iz domaće radinosti može pogledati na TV-u i koliko se god neki ne slagali oko toga toplo preporučujem za gledanje.

Da ne duljim više, o samom serijalu je sve već odavno rečeno pa bih se ovdje htio fokusirati na jedan aspekt cijele priče koji je, namjerno ili slučajno, u potpunosti promakao i prijateljskim i neprijateljskim komentatorima iz gotovo svih medija.

Crno bijeli svijet je, naime, prva domaća a i uopće dramska serija koja je deskribirana za potrebe slijepih gledatelja. Dosad je tako odrađeno nekoliko filmova koji su se u posebnim terminima projicirali u Cinestaru, nedavno je na HRT 3 emitiran domaći film Moj tata spava s anđelima no ovo je doslovno prvi put da se radi deskripcija kompletne serije te da se tako nešto radi na kanalu predvodniku i usto u prime time terminu u 20 h. Naravno, što bi reklo Hladno pivo, nije sve tako sivo. Gledatelji HRT-a nisu ama baš ništa primijetili jer se deskriptivna varijanta paralelno emitirala na Drugom programu Hrvatskog radija i da bi mješovita obitelj imala potpuni ugođaj svakom po potrebama treba uključiti oba uređaja za koje se plaća HRT pristojba.

Iskreno ne znam zašto je ovo imalo relativno slab odjek u medijima, možda im se bilo draže baviti prisustvom Nives Celzijus na Kolindinoj naguranciji ili prvoaprilskim koncertom u Lisinskom, stvarno ne znam no priča je ipak uspjela doći do onih za koje je bitna a to su slijepe osobe koje, gle čuda, gledaju TV program s vremena na vrijeme. Udruga mladih s invaliditetom Zamisli, koja inače stoji iza ovog projekta, uspjela je svojim komunikacijskim kanalima doći do ciljane publike i vijest se proširila sljepačkim podzemljem pa na kraju nitko nije ispao oštećen.

I sad, nakon što sam odslušao prve četiri epizode da vas ugnjavim s kojom pametnom u svom stilu. Deskripcija nije loša, upotrebljiva je ali je mogla biti i znatno bolja. Ljudi koji se bave tim stvarima vani znaju da nije dovoljno samo koncizno opisati što ljudi rade i ispred čega se nalaze, treba nekad malo i razmisliti o samoj svrhi, biti i poruci materijala koji se deskribira.

Vratit ću se malo na početak priče gdje sam vas uputio na neke recenzije i ukratko dao presjek cijele radnje. To je upravo dio koji je promakao timu za deskripciju. Medijsku halabuku upravo je podigao kontekst serije smješten u 1980. godinu u kojoj je počeo cjelokupni raspad sistema bivše države nakon smrti druga Tita i gdje se autorima serijala ponajčešće zamjera preveliki naglasak nostalgičnog pogleda na to doba od pokušaja da se potpuno aktualizira kompletna scenografija do optužbi za idealiziranje nekadašnjeg društveno-političkog stanja. Slijepim gledateljima treba naglasiti neke stvari koje se same po sebi ne podrazumijevaju ako se nema doslovan pogled u priču na ekranu. Tako primjerice prikaz klubova i okupljališta iz tog doba, odjeća i obuća i još podosta vizualnih stvari na kojima su autori toliko inzistirali da su poput famoznih Kipovih zalizaka otišli i u apsurd totalno promiče slijepom gledatelju. Od automobila koji su se vozili u to doba izrijekom je u opisu spomenut samo Dominikov stojadin i Žungulova buba. Previše je para utrošeno u ovaj serijal kako bi gledatelj dobio što vjerniju sliku tog doba ali nažalost u deskriptivnoj verziji slijepi gledatelj dobija samo gole fabularne činjenice u fazonu: “Žungul stavlja kofer u auto. Jagoda pali cigaretu. Žac napucava loptu o zid” dok je scenografija, koja je možda i najjača karika cijelog serijala gotovo potpuno izostavljena.

Možda najveći propust u prve četiri epizode dogodio se, prema mom skromnom mišljenju, u epizodi u kojoj svijet napušta najveći sin naroda s ovih prostora pod nazivom Tko to tamo pjeva? gdje Una na probi svog benda upoznaje tad mlađahnog i svijetu nepoznatog Darka Rundeka. Gledatelji koji actually vide ekran po frizuri, šminki i još koječemu možda i mogu zaključiti da se radi o legendarnom frontmenu tada još budućeg Haustora ali slijepi gledatelj koji je ovisan samo i jedino o deskripciji saznao je samo da je Uni prifurao lik koji se predstavio kao Darac. Jbg, može biti i Darko i Dario a i svatko s prezimenom korijena dar i stvarno nisam nikako uspio shvatiti kako je netko uopće mogao pomisliti da će itko od slijepih zaključiti da je to baš Darko Rundek?

Kako je to uobičajeno za bilo što što se radi na ovim prostorima dogodio se i jedan zanimljivi tehnički gaf čii je rezultat bio da je u drugoj ili možda trećoj epizodi, sad se ne mogu sjetiti a provjeravati mi se ne da deskripcije potpuno nestalo. Nakon prvih petnaestak minuta pa gotovo pred sam kraj epizode od Gorana Grgića nije bilo ni traga a još manje glasa a radnja je normalno tekla svojim tokom. Jesu li u studiju nešto krivo smiksali ili je tonac zaboravio podignuti odgovarajući regler na pultu ne bih znao ali to je za kuću HRT-ovog renomea prilično loše odigrano. Hajde da se to desi nekakvoj lokalnoj seoskoj televiziji kojoj je 70% programa sastavljeno od reklama, 25% od piratskih spotova maznutih sa Pinka i CMC-a i preostalih 5 od vijesti iz sela i pripadajuće župe ali jedan HRT to sebi nikako ne bi smio dozvoliti.

Još jedna nepoznanica u cijeloj ovoj priči je zašto je ova deskripcija u drugoj polovici drugog desetljeća 21. stoljeća trebala paralelno ići na radiju. Uz sve blagodati moderne tehnologije, digitalnog prijenosa i prijema signala, abecede muxova, digitalnih TV prijemnika koji gotovo i da kavu ne kuhaju i kuću spremaju nepojmljivo mi je da nisu mogli pustiti sve na TV-u s dualnim audio streamom pa da gledatelj samo odabere hoće li normalan i standardni zvučni zapis ili ovaj deskribirani.

Ali dobro, kad se sve zbroi i oduzme ipak nije baš tako loše. Pokušaj je, ako ne dobar onda barem hvale vrijedan i ostaje nam da se nadamo da će u budućnosti i to onoj bližoj biti bolje. Tim za deskripciju je prilično dobro odradiološ posao ali neka ih to ne spriječi da na nekom sljedećem projektu to sve zajedno naprave bolje. Svi se na greškama učimo i deskripcija za Crno bijeli svijet je dobar polazni peron da se utvrdi što je bilo dobro a što ne. Mišljenja sam da svaki materijal prije ovakve obrade treba dobro proučiti i napraviti deskripciju da slijep gledatelj zna što se događa na ekranu ali da također dobije poruku koju je autor tog materijala namijennio gledateljstvu.

Istina, to je teško postići jer postoji vrijeme kao ograničavajući faktor i jedan kadar od pet sekundi može se verbalno opisivati i pet minuta ali treba moći naći neku zlatnu sredinu gdje bi se na najkoncizniji način izreklo ono najvažnije. U jednoj od epizoda CBS-a gdje se glavni lik Kipo nešto stalno svađa s nadređenima u JNA nekoliko je puta spomenuto kako sakuplja opuške i OK, to on stvarno i radi ali mislim da je za sam doživljaj trenutka važnije reći slijepoj osobi kakav Kipo u tom trenutku ima izraz lica i prenijeti emociju lika i uloge gledatelju koji to ne može vidjeti.

Sve u svemu stvari su se počele micati od nule na pozitivnu stranu skale i ako netko sa HRT-a, iz deskripcijskog tima ili udruge Zamisli pročita ove moje brljarije neka ih ne shvati kao napad već kao konstruktivnu kritiku. Krenulo je, sad treba stati na loptu i vidjeti što se može promijeniti nabolje a što zadržati onako kako jeste.

Crno bijeli svijet na Facebooku

Kraj

Podijeli putem...facebooktwittergoogle_plusmailfacebooktwittergoogle_plusmail