Dan bijelog štapa – kako došlo, tako i prošlo

Vjerujem kako u našoj maloj populaciji postoje određene individue i entiteti koji se, ako mi već ne zamjeraju, sigurno pitaju zašto na današnji dan već dvije i pol godine ne objavljujem ništa povodom međunarodnog Dana bijelog štapa, dana Svih slijepih ili kako ga još često na kajkavskim područjima nazivaju – Sisljepih. Nevjerovali ili da i sam sam se to danas zapitao. Možda bolje da nisam ali eto, proces je pokrenut, vijuge su se zagrijale i kao rezultat možete pročitati sljedeći tekst.

Prvi logičan odgovor na pitanje zašto ne pišem je onaj uobičajeni a zašto da pišem? Cijeli dan pratim razne novine putem Interneta, čitam o novokonstituiranom saboru, čitam o tome kako je Bob Dylan dobio Nobela za književnost, također čitam kako će policija postrožiti nadzor prometa jer je u tjedan dana u prometnim nesrećama poginulo više ljudi nego što se to prosječnom Hrvatu sviđa. Niti jednog digitalnog slovca o slijepima i našem internacionalnom danu. Čak i na IN Portalu, portalu koji se nominalno bavi tematikom i problematikom osoba s invaliditetom nema ni traga o Danu bijelog štapa. I zašto da se onda ja time bakćem?

Tamo negdje daleko iza sedam mora i sedam gora u bijelome svijetu koji nije ova naša pripizdina obično se na ovakve obljetnice skupe oni kojih se to tiče i oni kojih se ne tiče ali im je zanimljivo i onda se javnosti predstavi nešto pametno, izreklamiraju razna postignuća i uz prigodan kulturno-zabavni program javnosti da na znanje da postoji specifična grupa ljudi koja bi imala nešto pametno za reći. Kod nas, kako je to nekad pisalo na instant srećkama – nažalost ništa. Kad čovjek bolje razmisli o svemu tome nekako zaključi da je možda i bolje da Dan bijelog štapa nije pomnije obilježen jer što bismo uopće rekli?

Činjenica da se u posebnoj srednjoj školi za slijepe i slabovidne u 2016. godini učenici još uvijek osposobljavaju za poslove vezane uz telefone i za administrativne tajnike nije baš nešto čime bismo se trebali pohvaliti. Činjenica da je od lani ili tako nekako zatvorena osnovna škola ove ustanove jer je em ruševna em više nema dovoljno učenika također nije reprezentativna. Činjenica da u onome što je ostalo od srednje škole ima otprilike triput više osoblja nego učenika je apsurdna a ako ovo usporedimo sa brojkama od prije tridesetak godina kad je osnovna škola Centra Vinko Bek brojila oko 120 učenika a srednja šezdesetak mislim da je preblago reći da je situacija poražavajuća. Istina je da postoji integracija o kojoj imam određeno i ne baš sjajno mišljenje no ako krenem u tom pravcu neću završiti do Dana žena. U svakom slučaju, obrazovanje slijepih nikako nije za javnu prezentaciju.

Svi se mi obrazujemo da bismo kasnije u životu nešto i radili, zar ne? Sljedeća stvar kojom se nikako ne možemo pohvaliti je zapošljavanje i zaposlivost slijepih osoba. Istina, zaposle se poneki iza kojih stoje različite organizacije udruženog nerada odnosno udruge slijepih ali na sustavnom zapošljavanju nema nimalo dobrih primjera. Citirat ću Vojina Perića, predsjednika Hrvatskog saveza slijepih koji je prije nekoliko mjeseci na određenoj tribini izjavio kako je vrijeme da se prestanu pisati višemilijunski projekti za zapošljavanje slijepih preko kojih se nitko ne zapošljava. Za živo čudo, složio sam se s njim. Slijepi su, djelomično zbog katastrofalnog i zastarjelog stručnog obrazovanja a djelomično i zbog nedjelovanja krovne nam organizacije ostavljeni doslovce na cjedilu današnjeg tržišta rada. Oni koji se bave projektima za zapošljavanje slijepih evidentno imaju pomalo krivu viziju. Slijepima ne treba napumpati ego kako smo svi redom novi Supermeni koji možemo sve što poželimo; treba pritisnuti Vladu RH da donese zakone i mehanizme kojima će se regulirati poštivanje tih zakona. Da, znam, ne vičite odmah, postoji kvotni sustav. Oprostite, izvinite ali pardon, taj je kvotni sustav golo govance koje gotovo nitko ne shvaća ozbiljno. Da ne ulazim i u ovu dubiozu samo ću reći da je kazna za poslodavca koji ne poštuje kvotu zapošljavanja osoba s invaliditetom četiri puta manja od ukupnog troška minimalnog osobnog dohotka. Trebamo li se možda ovim pohvaliti u javnosti?

Da se pohvalimo kako već deset godina nismo uspjeli povećati socijalna primanja poput osobne invalidnine ili doplatka za tuđu pomoć i njegu isto nije produktivno. Vejsbukom je prije koji dan zaokružila Perićeva poslanica Sljepinčanima u kojoj se ponavlja višegodišnja mantra kako slijepi Hrvati ili hrvatski slijepci imaju među svim europskim državama gotovo najmanji omjer iznosa socijalnih primanja i prosječnog osobnog dohotka ali i to je dalje mrtvo slovo na papiru. Evo već i četvrti Vlado Hrvatski ne pokazuje znakove da ga to nešto previše dira u domoljubno mu srce.

Da vidimo ima li što na lokalnim razinama. Osim Zagreba niti jedan hrvatski grad nema prilagođeni javni prijevoz za osobe s invaliditetom. Gledajući strogo iz perspektive slijepih jedino se u Zagrebu mogu čuti najave autobusnih i tramvajskih linija kao i obavijesti o sljedećoj i trenutnoj stanici ali u drugim dijelovima Lijepe naše nula bodova. Istina, i u hrvatskoj metropoli govorne najave ne funkcioniraju baš najglatkije. One za stanice redovito ne rade u određenom broju tramvaja i autobusa a one za najavu broja linije uobičajeno to naprave kad tramvaj zatvara vrata i kreće no za razliku od ostatka Hrvatske tu se ipak nešto napravilo. Pitam se zašto veći centri koji imaju sustav javnog prijevoza – Osijek, Rijeka, Zadar, Šibenik, Split, Dubrovnik itd ne mogu napraviti takvo nešto i zašto slijepi koji u tim gradovima žive ne krenu u tu priču.

I mogao bih još toga nabrojiti. Asistenti, staze vodilje na pravim mjestima, edukacija zaposlenika javnih ustanova poput bolnica i domova zdravlja, svašta bi se moglo napraviti da se slijepima poboljša što standard a što svakodnevni život i funkcioniranje u zajednici ali slabo se što događa. I zato ne pišem. Što god netko mislio o meni ne volim objavljivati ovakve tekstove i volio bih da nam je situacija bolja pa da se mogu posvetiti glavnom cilju ovog portala a to su asistivne tehnologije no, kako vidite, ne ide. Ako se nešto i pomiče, pomiče se puževim korakom i to u stilu jedan korak naprijed, dva natrag. Ako duboko udahnem i pogledam situaciju kroz zadnjih pedeset godina vidim napredak ali ne vidim napredak od danas do sutra. Napredak od danas do sutra ni ne očekujem, bilo bi nerealno ali napredak iz godine u godinu nije previše za očekivati.

Vratit ću se kratko na zagrebački javni prijevoz. Negdje sredinom devedesetih, ne znam točnu godinu, provozio je tramvaj br. 9 koji je imao eksperimentalnu govornu najavu stanica i broja linije. Taj je tramvaj eksperimentirao otprilike sljedećih deset godina dok nismo dobili novu govornu najavu stanica u svim tramvajima. Govorna najava broja linije krenula je unatrag neke tri godine, koji mjesec više ili manje i još uvijek ne radi kako treba. Ako se ovaj trend nastavi vjerujem da će preciznu najavu broja tramvaja doživjeti moja djeca kad krenu u srednju školu a vi koji me čitate ili osobno poznajete znate da djecu još nemam. Zar je problem neke stvari ubrzati u razumnim okvirima?

Ali dobro, dosta je bilo jadanja. Ove se godine dogodilo i nešto dobro. Iako se i to prilično loše službeno popratilo većina je za to čula no, s obzirom na današnji dan moram napisati nešto o tome, ipak je to glavni smisao stranica na kojima se trenutno nalazite.

Prije petnaestak dana službeno je završen SDK za hrvatski Vocalizer. Hrvatski savez slijepih na tome je radio posljednjih godina i najveći je dio posla završen. O tvrtkama koje se bave prilagođavanjem SDK-a na i za određene platforme i standarde ovisi kad će hrvatski glas profunkcionirati na svemu gdje je predviđeno no toplo se nadam da će do sljedećeg Dana bijelog štapa biti svima dostupno.

Hrvatski Vocalizer glas zove se Lana i trenutačno zvuči onoliko dobro koliko je moguće za prvu inačicu. Baziran je na glasu glumice, pjevačice i spikerice Jasne Bilušić i poprilično podsjeća na njen prirodni glas. Oko izgovora i naglasaka, kao i rječnika iznimki definitivno još treba raditi no bit ću pozitivan i vjerovat ću da će se sve prije ili kasnije srediti. Lanu, u ovakvoj prvoj inačici možete nabaviti kao NVDA addon što će vas koštati nešto manje od 60 eura a uskoro se očekuju i inačice za SAPI5, Vocalizer for JAWS i Android. Nadam se da će do sljedeće sljepačke obljetnice biti dostupna i sa budućim Apple iOS 11 no živi bili pa vidjeli. U svakom slučaju, Lana će biti znatno, znatno jeftinija od govornih sintisajzera koje smo dosad morali kupovati ili krekirati i ovo je jedan jako dobar pomak u pozitivnom pravcu.

Nadam se također da će do sljedeće obljetnice biti (konačno) i pomaka po drugim pitanjima i da se neće dizati prašina po svetom trojstvu institucija u Draškovićevoj 80 kako Radić opet nešto kenja. Radić bi jako volio da ne mora kenjati ali bi zato netko trebao zasukati rukave i zaraditi svoju, ne baš tako malu, plaćicu. Ovo se, naravno, odnosi i na sve ostale forme udruživanja slijepih i slabovidnih u Hrvatskoj, nisu HSS i USZ krivi ama baš za sve.

Dosta za danas, idem nešto pojesti, skuhati kavu i uz nešto slatko proslaviti Sve slijepe i hrvatski Vocalizer.

Kraj

Podijeli putem...facebooktwittergoogle_plusmailfacebooktwittergoogle_plusmail