Groznica nedjeljnog jutra

Čitajući Applevis forum zadnjih nekoliko dana ne mogu a da se ne osvrnem na jednu od vijesti koju sam imao priliku vidjeti tamo a koja je izazvala i prateću raspravu. Naime, negdje najesen pojavit će se KNFB Reader za iPhone i zadržat će svoju nekadašnju staru cijenu od, da zaokružim, 100 američkih dolara.

Za one koji ne znaju, KNFB Reader je razvijen prije nekoliko godina za Symbian platformu a namjena mu je slikanje različitih vrsta tekstova ugrađenom kamerom, izvođenje OCR-a te u konačnici i čitanje tako digitaliziranog teksta. Moje mišljenje tad, a bome i sad je onako više u formi pitanja a pitanje je vrijedi li ovakva aplikacija sa svim prednostima i nedostacima toliko para?

Razmotrit ću prvo neke pozitivne stvari ovakve aplikacije. Slijepima definitivno treba nešto ovakvo, bilo u hardverskom ili softverskom obličju kako bi mogli u letu pročitati posjetnicu, liječnički nalaz, letak iz obližnje dostave hrane, račun za struju ili količinu mliječne masti na tetrapaku. Za takve usputne radnje em je sporo em je pomalo nepraktično koristiti skener vezan na računalo a teško da bi se dotičnom skeneru uopće svidjelo da se u njega stavi otvoreni tetrapak mlijeka. Dakle, treba nam nešto ovakvo, naročito ako nešto moramo pročitati dok smo vani i udaljeni od svog računala i skenera.

S druge strane treba li nas baš toliko okrpiti za cijenu opravdavajući to bajoslovnim funkcijama takve aplikacije? Čitanje prezentacijskih slajdova s osam metara, mogućnost kontinuiranog uslikavanja knjiga, konvertiranje iz jednog tekstualnog formata u drugi i da sad ne nabrajam. Moje mišljenje, koje se ne mora nužno slagati s vašim je da ne treba i da je ovo još jedna u nizu poštenih pljački unutar naše male zajednice.

Kad se unatrag par godina pojavio KNFB Reader za Symbian platformu s istom cijenom također sam bio protiv toga i nikako nisam vjerovao u taj proizvod a reći ću vam i zašto. Kao prvo uslikavanje teksta slobodnom rukom za potrebe OCR-a je prilično nemoguć zadatak i za nekog tko normalno vidi a kamoli za slijepu osobu. Profesionalna digitalizacija kamerom može se napraviti jedino i samo ako tu kameru imate fiksiranu na stativ s maksimalno smanjenom mogućnošću ikakvog pomaka. Uz sva čuda moderne tehnologije kao što su automatsko fokusiranje, određivanje ekspozicije i što ja znam što sve ne takvo fotografiranje nije moguće slobodnom rukom. Koliko god da se koncentrirate pomaknut ćete tu ruku barem za milimetar prilikom okidanja and that’s the fact. džaba onda i auto fokus i sve ostalo, više nemate onu oštrinu koju ste namjestili. Također postoji više nego dobar razlog zašto je Freedom Scientific u svom Pearlu (kamera + Open Book program) odredio kameru s postoljem i zašto to čudo košta 1700 dolara od čega Open Book kao softver košta samo 200, ostatak je kamera.

OK, OK, znam. Ovo, iako se reklamira malo drugačije, nije ni predviđeno za profesionalnu digitalizaciju. Za čitanje posjetnica, liječničkih nalaza ili mjesečnog računa za komunalije nije nam baš potrebna preciznost prepoznavanja od 98% i nećemo od njih raditi elektronske knjige u Daisy formatu, sve to znam, ne morate vikati. Ali isto tako nije baš onda ni potrebno ispljunuti stotinjak zelembaća kad već postoje besplatne ili drastično jeftinije aplikacije za istu namjenu. Prije par tjedana uslikao sam bocu vina da vidim je li bijelo ili crno preko besplatne aplikacije TapTapSee i u roku pola minute dobio odgovor da se radi o “Stolno vino Cabernet Savignon”. Osim spomenute aplikacije tu su također besplatan njen mlađi brat CamFind te nešto skuplji Text Grabber, Prismo ili Text Detective, sve redom sa cijenom manjom od samo deset dolara a za više ili manje potpuno istu namjenu.

S obzirom na to da proizvođač, barem prema onome što se da pročitati neće izbaciti ni demo ni lite verziju vama ili meni kao krajnjim korisnicima doslovno preostaje to da iskeširamo aplikaciju vjerujući im na riječ da ona radi ono što treba da radi a ako se ispostavi drugačije možemo se, da sad ne velim što. Gdje je ikakva garancija da će dotična aplikacija raditi bolje od gore navedenih? Aktivno koristim TapTapSee, Prismo i Text Grabber i ne mogu reći da sam nešto prezadovoljan rezultatima i za njihovu cijenu. Dokumenti koje pokušam fotografirati mogu se pročitati ali imaju dosta grešaka a nije da nisam nikad držao kameru u rukama. Još uvijek imam dovoljno ostatka vida da mogu u kadar ubaciti cjelokupnu površinu onog što želim pročitati i da to bude koliko toliko poravnato a kako rekoh, rezultati nisu baš za slanje u tiskaru. Jedno od pitanja za razmišljanje je, ako ja s ostatkom vida ne mogu to naciljati kako bi trebalo kako će to netko tko je potpuno slijep?

A uzmimo u obzir i da sve navedene aplikacije koriste istu kameru, isti blic i sve ostalo isto povezano s fotografiranjem, nema kod KNFB Readera nikakve razlike u hardveru koji koristi. Kad sve zbrojim i podijelim s brojem faktora ne vidim baš nešto previše razloga zašto bi KNFB Reader ponudio išta što ove aplikacije ne nude. Nije to baš mačji kašalj ni s druge strane mreže i koliko god iza KNFB Readera stajao Kurzweil toliko iza Text Grabbera stoji ABBYY a sami vjerojatno znate koristite li na računalu za skeniranje knjiga ABBYY Fine Reader ili Kurzweil 1000 ili koju već njegovu verziju i zašto je to tako.

Ne znam kako vi na ovo sve gledate no moja je malenkost isfrustrirana. Proizvod rađen isključivo za slijepe košta desetak puta više od praktički istog proizvoda rađenog za široke mase. Naravno, nije to ni prvi ni zadji put i za to postoje određeni razlozi o kojima ste mogli čitati u prijevodu članka Davida Woodbridgea koji sam objavio prije nekog vremena no mora li to biti tako?

Nevezano za gornju priču uzet ću kao primjer jedan komad hardvera a to je Plextalk Pocket PTP-1 koji sam koristio dobre četiri godine. Njegova cijena od nekih 350 eura s obzirom na funkcionalnost i kvalitetu možda čak i jeste opravdana. Kroz četiri godine mog korištenja i kroz vrijeme koliko ga koristi osoba koja ga je dobila na dugotrajnu posudbu taj uređaj radi više nego savršeno, bez kvarova i samo s uobičajenim softverskim bugovima koji načelno dolaze sa svim pametnim uređajima. S druge strane za otprilike iste pare mogu nabaviti uređaj za široku potrošnju koji uz cjelokupnu Plextalkovu funkcionalnost nudi još mnogo, mnogo više. Ovdje ću kao primjer navesti iPod Touch 5G pa koliko god me kasnije napadali da favoriziram Apple činjenice su ipak fakti a fakti su činjenice.

Osnovna funkcionalnost PTP-1 je snimanje i reprodukcija Daisy formata, reprodukcija određenog broja zvučnih i tekstualnih formata te mogućnost streamanja podcasta i web radija. Može još ponešto ali to su sporedne stvari. Sve navedeno mogu i na iPod Touchu plus što osim toga mogu koristiti cjelokupnu funkcionalnost Interneta te instalirati gotovo svaku aplikaciju iz svakog zamislivog područja od preko milijun aplikacija na ponudi u AppStoreu. Mogu načelno proći i jeftinije jer ako kupim iPod Touch od 16gb uštedjet ću gotovo 100 eura a ako se želim baviti malo ozbiljnijim radom na PTP-1 moram njegovu default SD karticu od 2gb zamijeniti većom što također košta. Da sumiram, zato što sam slijep moram iskeširati 350€ ili 2650kn za posvećeni zvučni svirač/snimač dok isti takvi uređaji za široke mase koštaju dva ili tri puta manje a za te pare mogu imati malo moderniji uređaj koji će mi ponuditi gotovo istu funkcionalnost kao prijenosno računalo a kad ih već spominjem, za te pare se čak može nabaviti i pravo prijenosno ili stolno računalo u malo nižoj klasi.

Ovdje ne želim potcjenjivati ili omaložavati Plextalk. Taj uređaj radi svoj posao više nego dobro i više nego kvalitetno što dokazuje i činjenica da iza tog uređaja stoji Plextor a Plextor znalcima nije nimalo nepoznata tvrtka i nije njihova krivica što se njihova proizvodnja zbog specifičnosti tržišta mjeri u stotinama tisuća primjeraka dok se uređaji široke potrošnje kao Appleov iPod Touch štancaju u desecima milijuna pa mogu sebi priuštiti i nižu cijenu ali je činjenica da vi ili ja kao krajnji korisnici to plaćamo. Ako Plextor mora nabiti određenu cijenu zato što proizvodi uređaj specijaliziran za slijepe onda i ti slijepi kojima je uređaj namijenjen moraju dotični skupo platiti a u završnom računu se to jednostavnije može reći da mi svi skupa masno plaćamo to što smo slijepi.

Sad je pitanje za milijun kuna i bez ijednog džokera gdje povući crtu? Gledajući i čitajući o današnjoj modernoj tehnologiji malo je teško razvrstati stvari po kategorijama i reći ovo spada u asistivnu tehnologiju a ovo ne. što načelno uopće spada u asistivnu tehnologiju za slijepe? ovako napamet bez puno opterećivanja vijuga mogao bih reći da su to brajični reci i elektronske brajične bilježnice te načelno sve srodno brajičnom pismu, to nitihoće a niti može koristiti osoba normalnog vida. OK, OK, može i netko tko vidi naučiti brajicu i igrati se s tim ali nije baš izgledno da će se dogoditi. Tu su čitači ekrana za računala, tablete, i pametne telefone, tu su i specijalizirani zvučni svirači/snimači mada njih uredno mogu koristiti i oni koji vide ako ćemo već ići u krajnosti ali tu već pomalo prelazim povučenu crtu. Računala, tableti i pametni telefoni načelno nisu proizvedeni za slijepe i na njih se samo dodatno postavlja ili uključuje asistivna podrška a koristeći se njima tu dolazimo do velikog proširenja mogućnosti. Govorne vage, toplomjeri, tlakomjeri i svakakvi drugi mjerni uređaji zatim multimedijalni uređaji tipa radio, TV, digitalni rekorderi pa ponegdje i ostali kućanski aparati već imaju mogućnost bežičnog povezivanja a slijepa osoba koristeći se računalom ili pametnim telefonom može donekle ili potpuno upravljati njihovim funkcijama. Ovdje već debelo izlazimo iz striktne kategorije specijaliziranih pomagala i prelazimo u malo mutnije područje robe za široku potrošnju s kojom se uz malo prilagodbe sasvim lijepo može služiti slijepa osoba.

I je li onda potrebno proizvoditi specijalizirana pomagala? Budimo realni, kako to veli Kazimir Hrastek, takva nas pomagala previše koštaju i u proizvodnji i u nabavi. Velika većina njih uz nekoliko časnih iznimki nije kvalitetna kao njihovi pandani na otvorenom tržištu a i slijepi u većem dijelu svijeta ne žive baš kao lordovi da bi takva pomagala sebi mogli priuštiti bez da dvaput razmisle o tome. Možda bi bilo bolje snagu koncentrirati na ukazivanje određenih činjenica proizvođačima svakakvih uređaja za masovna tržišta i konačno demistificirati sposobnost i funkcionalnost slijepog pojedinca u modernom društvu.

Možda ovdje ipak malo previše gledam u budućnost, možda čitanje epske i znanstvene fantastike previše utiče na moje rasuđivanje a možda su ušumi, teško je to reći ali kad vidim koliko su slijepi prisiljeni koristiti tzv. specijaliziranu tehnologiju i koliko za nju moraju plaćati potjera me to na kraći boravak u prostoriji za razmišljanje. Zapitam se onda i kojeg vraga rade naše ćorganizacije a sad ne mislim na ove moje omiljene lokalne nego na one u bijelom svijetu. Iza KNFB Readera osim Kurzweila stoji i američna nacionalna federacija slijepih ilitiga National Federation of the Blind i još kraće NFB. Ne rade tamo baš toliko glupavi ljudi koji ne znaju za postojanje takvog softvera i stvarno se pitam odakle im ideja da izmišljaju, a najradije ne bih rekao da se ne ponavljam ali bolji izraz nemam, toplu vodu i još je toliko naplaćuju?

Nemam odgovor na to pitanje i sve više nekako dolazim do toga da nije bitno radi li se o Balkanu, zapadnoj Europi ili Sjedinjenim Državama, mi slijepi smo i dalje u relativno podređenom položaju u odnosu na ostatak društva a organizacije koje bi to trebale spriječavati i mijenjati stvari više se brinu za sebe nego za ljude zbog kojih i postoje no već pomalo postajem dosadan sam sebi mantrajući o tome. Dosta za danas, odoh i nema me.

Kraj

Podijeli putem...facebooktwittergoogle_plusmailfacebooktwittergoogle_plusmail