Iz rada HSS-a: Jadno i bijedno

Jučerašnji je dan tako lijepo počeo… Kavica, ručak, malo gluvarenja po Internetima… Zatim se skupilo društvance na malo pive, orahovca i gemišta i onako, uobičajeno, zeka-peka i kako to već biva a onda fljas, onako u razgovoru skrenuta mi je bila pažnja na članak objavljen u zadnjem izdanju časopisa HSS Info. Otprilike sam već sinoć saznao o čemu se radi a prije nekoliko minuta sam i pročitao sporni tekst. Stvarno više nemam riječi kojima bih opisao licemjerje određenih struktura Hrvatskog saveza slijepih a da ne proklinjem i ne psujem više nego što ste od mene navikli.

Dobro, pitate se sad koji mi je opet kurac i to na praznik s produženim vikendom. Isti onaj koji mi je bio prije nekoliko godina kad sam na sličnu temu napisao tekst koji, na nesreću, nisam objavio kad je bilo vrijeme a sad je malo kasno. Sve sam se nekako nadao da će se stvari popraviti, krenuti nekim drugim tokovima ali šipak, igrači su ostali igrači a budale i dalje budale, vi sami zaključite tko spada u koju grupu. Hajde da malo cijeloj priči dam okvir i pozadinu pa ću vam objasniti o čemu se ovdje radi.

Već preko nekoliko godina, negdje od 2007. ili 2008. Hrvatski savez slijepih diže jako masne pare za organizaciju i provođenje projekata i programa za zapošljavanje slijepih. Nekoć su se takve aktivnosti nevladinih udruga financirale iz državnog proračuna odnosno iz džepova poreznih obveznika a evo, zadnjih nekoliko godina financiraju se iz sredstava Europske nam unije. Nebitno je li ono prvo ili ono drugo, ovdje se radi o višemilijunskim iznosima utrošenima na gomilu pizdarija od kojih oni koji su trebali na kraju nisu imali ama baš nikakve koristi. Na kraju svih tih projekata i programa korisnici su završili na privremenim stručnim osposobljavanjima i javnim radovima a oni koji su dobili kakav takav solidan posao dobili bi ga i inače bez ikakvog participiranja Hrvatskog saveza slijepih i njegovih famoznih projekata. Ovo sam negdje već spomenuo a vrlo sam nedavno, ima petnaestak dana napisao i što predsjednik tog istog saveza Vojin Perić misli o projektima za zapošljavanje koji se provode.

Možda mi ovo sve i ne bi bilo ovoliko važno da u HSS Infu nije objavljen prilično licemjeran članak čiji je highlight kako su se nakon šesnaestomjesečnog projekta Učinite prvi korak zaposlile tri slijepe osobe – Darko Sarapa, Stojan Bjelajac i Kristijan Knežević. Za Sarapu i Bjelajca neću ništa komentirati jer nisam upoznat ali definitivno pod punom moralnom i kaznenom odgovornošću izjavljujem i mogu potvrditi da Hrvatski savez slijepih i Andreja Veljača kao voditeljica projekta nisu imali ama baš ništa sa zapošljavanjem Kristijana Kneževića. Kristijan Knežević je bio sudionik spomenutog projekta što mi je vrlo dobro poznato no niti jedna aktivnost provedena u njegovom sklopu nije utjecala na Kristijanovo zapošljavanje u tvrtki u kojoj trenutno radi.

Kako to znam? Tako što sam Kristijanu osobno, bez ikakvog utjecaja ili kontakata uopće sa Hrvatskim savezom slijepih predložio da se zaposli u Zadruzi osoba s invaliditetom Relax, tvrtki u kojoj i sam radim. Predložio sam mu to zato što se poznajemo, zato što se krećemo u prilično sličnim krugovima i zato što je čovjeku pod hitno bio potreban posao kako bi mogao ostati u Zagrebu. Nešto slično su neki drugi dobri ljudi napravili svojevremeno i za mene, na čemu sam im i dan danas zahvalan i smatrao sam da je širenje takvog pozitivnog stava nešto što jednostavno treba napraviti. Naša se tvrtka pobrinula za Kristijanovu edukaciju nakon čega je tri mjeseca radio na praksi i probnom roku te sredinom srpnja ove godine potpisao ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Iako smo ove godine u par navrata kontaktirali sa Hrvatskim savezom slijepih nitko od tamo odgovornih za zapošljavanje nije nam se javio niti je jednom riječju ili slovcem predložio ili preporučio da zaposlimo Kristijana ili bilo kojeg drugog korisnika projekta. Sukladno tome, nisu iz sredstava projekta uložili niti jednu lipu u edukaciju i praksu koju smo organizirali za njega niti na bilo koji drugi način sudjelovali u procesu zapošljavanja Kristijana Kneževića u našu tvrtku.

Najžalosnije u svemu ovome je što ovo nije prvi put da HSS radi ovakve stvari. Za vrijeme i nakon projekta Zapošljavanje – kruna integracije slijepih u njihovoj režiji u kojem sam i sam svojevremeno sudjelovao također je od svih korisnika koji su dobili kakav takav posao traženo da predaju kopije ugovora o radu kako bi se mogli priložiti u izvještaje o provođenju projekta. Tada je Savez u opisu provedbenih aktivnosti naveo kako će zaposliti nekoliko osoba i ovo im je bilo potrebno da opravdaju utrošena sredstva. Smiješna strana ove epizode je u tome što dvije osobe koje su tada bili korisnici a koje su dobile stalan i siguran posao nisu ni trebale sudjelovati u projektu jer je, neovisno o tome bilo samo pitanje vremena kad će dobiti posao, čekalo se samo da se ta radna mjesta uprazne zbog odlaska dotadašnjih djelatnika u mirovinu i da se obavi procedura za zapošljavanje u državne službe koja traje po nekoliko mjeseci. Ona manje smiješna strana je što je nas nekolicina korisnika od projekta dobila govno na šibici odnosno posao telefonske prodaje novina u tvrtki čiji poslovni prostor nije zadovoljavao ni minimalne uvjete za rad gdje smo u studenom i prosincu sjedili u jaknama i gdje nije bilo ni sanitarnog čvora te smo za obavljanje određenih potreba, pri čemu ne mislim na brzinsko ispijanje duple loze, odlazili u obližnji kafić. Naravno, to nije spriječilo voditeljicu projekta Andreju Veljaču da u izvještajnu dokumentaciju priloži i naše ugovore o radu a sitnica da je ta tvrtka propala šest mjeseci nakon što smo stigli tamo je prokomentirana u stilu sorry but jebiga, sranja se događaju.

No dosta povijesti, vratimo se na aktualnu priču. Zadruga Relax je 22. listopada tj. prije nekoliko dana proslavila svoju desetu obljetnicu. Zadrugu su osnovale slijepe osobe i od 2006. do danas u njoj se zaposlio određen broj slijepih. U prošloj i ovoj godini uključujući i moju malenkost zaposlili smo osam osoba s invaliditetom od kojih šest i dalje radi kod nas. Nije mi jasno, ne shvaćam, nisam školovavala zašto kroz ovih okruglih deset godina našeg rada Hrvatski savez slijepih ama baš nikad nije osjetio ni želju a bogami ni potrebu da nas kontaktira, da nam kaže kako provode određene aktivnosti oko zapošljavanja i ponude nam da zajedničkim snagama, ovako ili onako educiramo jednog ili više ljudi za poslove koji nam trebaju i da se ti ljudi zaposle. Ironija u svemu tome jest da se u izvještaju sa završne konferencije o provedbi projekta spominje kako se slijepi školuju za zastarjela i nekonkurentna zanimanja a da su neka, poput fizioterapeuta zaboravljena. Ajde, baš lijepo što je Andreja Veljača otkrila ove godine da postoje maseri i fizioterapeuti i da bi slijepi to mogli raditi, naša je tvrtka to otkrila još prije deset godina.

Sad ću zazvučati kao teoretičar zavjere, nije mi namjera ali zvučat će tako. Možda Hrvatskom savezu slijepih nije ni u interesu da zaposle korisnike svojih projekata jer, na osnovu čega će onda iz fondova izvlačiti sredstva za svoje funkcioniranje? Kako i sami kažu, država je srezala sredstva za financiranje udruga na pola a negdje treba namaknuti popriličnu količinu šuškavih novčanica da bi se isfinancirale plaće i hladni pogon. Ako vam kažem da je najniži neto osobni dohodak u HSS-u 5.500,00 krznatih životinjica i da samo valjda čistačica Veronika ima manju plaću mislim da možete steći sliku o kakvim se tu crkavicama radi. Ne znam kako jadni djelatnici Saveza prežive od prvog do prvog u mjesecu, ne bih im nikako htio biti u koži.

Prema informacijama dobijenima iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, istina, starim otprilike godinu i pol na burzi je u travnju 2015. godine bilo prijavljeno, ako se ne varam, oko 190 osoba s oštećenjem vida. Možemo sad malo dignuti ili spustiti koji postotak jer nisu sva oštećenja vida u obliku za članstvo u udrugama slijepih odnosno krovnom savezu, netko se valjda u međuvremenu i zaposlio, netko dobio otkaz, netko otišao u mirovinu ili preminuo ali recimo da je taj broj bliži 160, kako su mi prije godinu i pol rekli i u HSS-u. Ne želim sad ispasti babaroga i nemam precizne informacije tako da me ne citirate oko ovog što ću reći. Ne znam točno ali pretpostavljam da je u proteklih osam godina Hrvatski savez slijepih uprihodio minimalno deset (brojkom 10) milijuna kuna kako bi osnažio i educirao slijepe da budu konkurentni na tržištu rada. Mislim, ljudi dragi, deset milijuna kuna i to najmanje je nešto što nas svih sedam koliko nas je sinoć cugalo nije i neće ukupno zaraditiu cijelom životu a kamoli vidjeti na hrpi. Nije to mala stvar i nepojmljivo mi je da se uz tolike pare i osmogodišnji nazovi trud nije uspjelo zaposliti bijednih 160 ljudi. Podijelite to sa brojem hrvatskih županija, dobijate sedam ili osam osoba po svakoj i zar je to problem uz toliku financijsku potporu?

Izgleda da jeste. Kako rekoh, troše se višemilijunski iznosi, nezaposleni i dalje ostaju nezaposleni, bitno da plaća sjeda svakog mjeseca no kad se treba okititi tuđim perjem da bi se opravdalo trošenje tih para što da ne? Netko u ministarstvu koje je odobrilo ova ESF sredstva popušit će priču, reći će kako je HSS divan i krasan i na sljedećem natječaju odobriti novih par milijuna kako bi se u Premanturi slijepe uvjeravalo da su predivni, prekrasni, nezamjenjivi, kako trebaju biti asertivni i samopouzdani i kako će, ako budu takvi oboriti svakog poslodavca s nogu. Dragi moji, ne trebaju nama takva sranja. Treba nam zakon koji će slijepe a i ostale osobe s invaliditetom zaštititi, po kojem ćemo imati prednost i po kojem kazna za nezapošljavanje osoba s invaliditetom neće biti smiješan iznos od četvrtine ukupnog troška minimalnog osobno dohotka. Također, umjesto da slijepima na ovakvim projektima peru mozak i uvjeravaju ih da su ono što ustvari nisu trebalo bi sredstva iz Europske unije uložiti u inicijativu da Centar za odgoj i obrazovanje slijepih i slabovidnih Vinko Bek konačno promijeni nastavne programe i stručna usmjerenja, podigne kriterije i počne na tržište rada izbacivati stručan i konkurentan kadar. Da, znam, teško je to. Lakše je okupiti par nazovi stručnjaka i kokodakati po cijele dane u odmaralištu nego stati državi na žulj, jelte, ta ih ista država i financira pa iako su sredstva iz europskih fondova, potpisuju ih aparatčiki s domovnicom i prebivalištem u RH.

Kako god da ovo okrenemo, povuci ili potegni, tužan i žalostan kraj ove priče glasi da Hrvatski savez slijepih zajedno s Andrejom Veljačom, osobom koja se posljednjih osam godina bavi problematikom zapošljavanja slijepih ne samo da muze državni proračun i europske fondove za običnom smrtniku nezamislive iznose pri tome ne radeći ništa bitno niti značajno već si daje za pravo pripisivati zasluge za nešto što uopće nisu napravili. To ne da je jadno, bijedno i jeftino, to je doslovno dno dna i pitam se kad će konačno netko tko ovako ili onako financira instituciju sa dvadesetak zaposlenih od čega su, uzgred budi rečeno samo tri slijepe osobe stati tome na kraj. Nadam se što prije.