Je li moralo baš tako?

Igrom slučaja i stjecajem okolnosti naletio sam na članak objavljen prije nekoliko mjeseci na Blic Online novinskom portalu. Preporučujem da malo zavirite što piše prije nego nastavite ovo čitati a za vas kojima se to ne da evo sažetka prije nastavka.

Igor Cvetković iz okolice Niša završio je master studije na tamošnjem Pravnom fakultetu s desetkom. Kroz studij prava ručno je prekucavao svu potrebnu literaturu na brajicu koristeći mehanički stroj a njegov je otac napustio posao kako bi mogao sina u toku radnih dana voditi do fakulteta i natrag.

Prije svega želio bih čestitati Igoru Cvetkoviću na ovom uspjehu. U članku piše kako je Igor prva slijepa osoba kojoj je to uspjelo u posljednjih četrdesetak godina a iskustveno znam da bolja situacija sa slijepima i pravom nije ni u Hrvatskoj i osobno poznajem samo jednu slijepu osobu kod nas koja je uspjela diplomirati na zagrebačkom Pravnom fakultetu i to nimalo u roku.

Ali, čitajući spomenuti članak nisam mogao ne zapitati se neke stvari. Živimo u 21. stoljeću i kako tamo piše i Igor je studirao u tom istom stoljeću, diplomirao je 2012. i nešto kasnije odbranio master, znači, ne radi se o priči iz doba Woodstocka. Prvo što se pitam jeste gdje su bile sve moguće organizacije i institucije koje su trebale Igoru Cvetkoviću dati tehničku i logističku podršku?

Momak je svaki dan trebao iz svog sela u okolici Niša putovati na fakultet i natrag i zbog toga je njegov stari morao napustiti posao. Svi znamo u kakvom dobu živimo i kolika je žrtva u ovakvoj situaciji svojevoljno dati otkaz u firmi pa se pitam zašto Igor kroz osnovnu i srednju školu nije osposobljen za samostalno kretanje? OK, nije to toliko jednostavno na takvoj relaciji, koliko shvaćam mjesto u kojem živi je od Niša udaljeno nekih petnaestak kilometara ali zar u Nišu ne postoje studentski domovi gdje bi Igor kao slijepa osoba ostvario pravo na smještaj iako živi u istoj općini?

Drugo pitanje koje mi se nametnulo samo od sebe jest zašto je, pobogu, momak morao ručno prepisivati neku knjigu po mjesec dana ili, kako u članku piše, u prosjeku po 20000 stranica godišnje na brajicu? Zar u Nišu, ili ako već ne u Nišu a onda u Beogradu ili Novom Sadu ne postoje organizacije i institucije koje su Igora Cvetkovića i njegovu obitelj trebale i mogle uputiti u nove informacijske tehnologije, kako danas slijepi uče i studiraju, kakva paleta informatičkih pomagala danas postoji i što se sve s njima može? Sorry but jebiga, prepisivanje na mehanički stroj izumrlo je još u drugoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća i nije mi jasno i jednostavno ne shvaćam kako je u ovoj priči došlo do ovolikih propusta.

Ono što znam jest da u Srbiji postoje razne organizacije studenata s invaliditetom koje ili objedinjuju slijepe i studente s drugim vrstama invaliditeta ili okupljaju izričito slijepe studente. Pouzdano znam da jedna takva organizacija postoji u Nišu a druga u Novom Sadu. Ako je vjerovati izvornom članku s Blic Online a nema razloga ne vjerovati Igor koji je završio master studije s desetkom mora biti dovoljno pametan i inteligentan da si olakša život i vjerujem da bi to i napravio da je pravovremeno dobio prave informacije. lijepi moji, i blesavi ljudi bi shvatili da je skeniranje knjige puno lakše od prekucavanja na brajicu i odbijam vjerovati da bi netko s Igorovim potencijalom namjerno odlučio uraditi takvo nešto u današnjem modernom dobu s pregrštom lakših i jednostavnijih mogućnosti.

I zato na kraju priče postavljam pitanje svima a ne samo sebi kakoje moguće da se uz općinske i republičke organizacije slijepih u Srbiji te razna studentska udruženja ovakvo nešto moglo dogoditi? Hajde, mogu prihvatiti da igor početkom studija nije znao za njihovo postojanje i otišao je studirati onako kako je znao i umio. Ali ne mogu prihvatiti da ga kroz nekoliko godina studija nitko nije primijetio s obzirom na njegov uspjeh, da ga nitko s fakulteta nije uputio na organizacije studenata s invaliditetom i da na kraju krajeva te iste organizacije nisu u stalnom kontaktu s fakultetima, to je jednostavno nedopustivo. Da, znam, ovo je još jedno u nizu mojih uobičajenih klepetanja o divnom i krasnom radu organizacija i institucija slijepih ali što mogu kad je jednostavno tako.

Igor Cvetković je zbog toga što netko ne radi svoj posao kako treba završio taj fakultet gotovo nadljudskim naporom i sva sreća da je imao podršku obitelji koja je zbog njegovog prosperiteta podnijela žrtvu na koju bi se malo tko odlučio u aktualnim vremenima no isti taj Igor Cvetković danas ili sutra itekako može zatrebati kao pravnik u nekoj od tih organizacija jer takvim organizacijama pravnici trebaju a onda će ga se svi sjetiti i trebati njegove usluge pa se baš pitam što li će se tad dogoditi no otom potom. Meni je za danas dosta uobičajenog klepetanja i samo ću za kraj još jednom čestitati Igoru na uspjehu, naročito zbog načina na koji je postignut jer, budimo realni, da je netko obavljao svoj posao moglo je to i puno lakše a mom milijunskom čitateljstvu jedan veliki pozdrav do sljedećeg puta.

Kraj

Podijeli putem...facebooktwittergoogle_plusmailfacebooktwittergoogle_plusmail