Ima već neko vrijeme, ako se ne varam, nešto preko pola godine kako sam pisao o deskripciji HRT-ove serije Crno-bijeli svijet. Od tada su se neke stvari promijenile no na bolje ili na gore teško je reći. Produkcijskom palicom deskripcije ovaj put nije mahala udruga Zamisli nego Hrvatski savez slijepih a koliko, prema mom skromnom mišjenju uspješno pokušat ću objasniti u nastavku priče.
Moram početi od izbora filma jer se još uvijek, nakon dva dana od gledanja ne mogu oporaviti od šoka. Ne znam je li to do HRT-a ili do HSS-a no ako se već ulaže vrijeme, trud a zasigurno i novac u ovakve projekte trebalo bi stvarno odabrati neki inteligentniji i kvalitetniji primjer sedme umjetnosti. Film koji smo imali priliku odgledati i odslušati je i prema mom a i prema mišljenjima drugih potpuni promašaj u svakom smislu te riječi. Plitko, naivno, loše i bez previše smisla je sažetak svega što sam dosad čuo o tome i ne bih dalje. Čak i ako se inzistiralo na domaćoj produkciji koliko god loša bila ima i boljih filmova od ovog. Nadam se da će film koji je sutra navečer na programu ipak biti nešto kvalitetniji od ovog koji smo gledali u nedjelju.
Od Crno-bijelog svijeta produkcijski se, kako već rekoh, ponešto promijenilo. CBS je imao unaprijed snimljenu i koliko toliko sinkroniziranu deskripciju dok je deskripcija Otoka ljubavi emitirana uživo. Koliko je to dugoročno dobro i isplativo vrlo je upitno iz nekoliko razloga. Prvi je kvaliteta same deskripcije za krajnjeg korisnika. Marica Vidušić je, priznajem, to prilično dobro odradila no na dosta se mjesta osjetila improvizacija u hodu i jasno se moglo čuti da je naratorica prvi put pogledala film zajedno s nama što je nedopustivo. Deskripcija video materijala mora biti pripremljena unaprijed, naratori moraju znati o čemu pričaju i slijepim se korisnicima mora dati što bolja i preciznija informacija o tome što se događa na ekranu što je nemoguće improvizirati kroz prvo gledanje filma. Film je umjetnost, glumci, redatelj i producenti filmom šalju određenu poruku i tu poruku treba unaprijed prepoznati, definirati u suvisli opis i jasno je prezentirati slijepim gledateljima. To nije posao naratora nego posao čovjeka ili cijelog tima ljudi koji priprema deskripciju i ne smije biti odrađen na ovakav način no o tome sam već pisao i prošli put, zar ne?
Najbanalniji primjer iznad opisanog je scena u kojoj se pojavljuje neimenovani lik kad Marica Vidušić kaže da ne zna koji je lik u pitanju ali ga glumi naš glumac Leon Lučev. OK, da se radi o Leonu lučevu možda i nije toliko loša informacija no da se Marici Vidušić omogućilo da pogleda završnu špicu gdje su izlistani svi glumci po ulogama vjerojatno ne bi imala taj problem. Kad sam već kod završne špice također smatram da bi čitanje glumaca, redatelja, producenata i još nekih tehničkih sitnica bilo znatno korisnije od čitanja prijevoda odjavnog songa no to je samo moje mnijenje. Titlovi na HRT-u su sami za sebe tema o kojoj bi se moglo pisati u nastavcima i često se u sličnim situacijama događa da se prijevodi pjesama iz soundtracka pojavljuju kad ne treba i ne pojavljuju kad treba, tako se dogodilo i u ovom filmu. Prijevod Wind Of Change kao i još nekih pjesama definitivno nije bio potreban jer nema nikakvog utjecaja na razumijevanje fabule ali kako već rekoh, to je HRT koji nas, nakon legendarnog prijevoda Luke, I’m your father! kao Pogledaj, ja sam tvoj otac stvarno više ničim ne može iznenaditi. Za vrijeme izvođenja uspješnice Scorpionsa na ekranu je bilo sigurno puno zanimljivijih i bitnijih scena za opisivanje od čitanja prijevoda no HRT je titlovanjem to onemogućio.
Drugi razlog za upitnost uspješnosti žive deskripcije je dugoročna isplativost i održivost. Svi jako dobro znamo koliko i naša vrla nacionalna televizija a i ove privatne repriziraju stvari. Ovih dana na RTL-u je vjerojatno jubilarno petnaesto prikazivanje Sam u kući i sad zamislite da netko mora petnaest puta uživo opisivati jedan te isti film ili još bolje, zamislite da TV kuća mora petnaest puta platiti nekome za potpuno istu stvar. Hajde, čak i da TV kući to i nije neki preveliki trošak (možeš si mislit) opet je upitno hoće li baš svakog Božića slijepi gledatelji dobiti jednako kvalitetnu deskripciju ovog kultnog filmskog uratka koji nam je već svima odavno izašao na sve tjelesne otvore.
Treći razlog zašto ovo sve skupa smatram vrlo upitnim je isti razlog koji mi se nimalo nije svidio ni za vrijeme emitiranja CBS-a a to je paralelno emitiranje i na televiziji i na radiju. Tehnički za ovo nema ama baš nikakve potrebe a zašto je i s korisničke strane loše upravo slijedi.
U obavijesti o emitiranju ovih filmova jasno je stavljeno na znanje da se preporučuje praćenje zemaljskih TV i radio signala kako bi prijenos filma na TV-u i deskripcije na radiju bio dobro usklađen. Dajte, molim vas, tko danas još uvijek prati zemaljski signal? Naravno, ima nas ali u velikoj većini slučajeva, naročito u obiteljskim domovima postoji pretplata na nekog TV operatera a netko tko plaća dodatni iznos za prijem TV signala neće samo radi opisanog filma prespajati antenu. Postoje i slučajevi gdje se koriste TV operateri zbog loše kvalitete zemaljskog signala što je kod mene slučaj jer usred Zagreba ne mogu kućnom antenom dobiti čist signal al tko mi je kriv kad mi stan ima pogled na jug? Niti mogu gledati zemaljski TV niti je Tajči opjevala baš taj stan al što da se radi. Da ne nabrajam dalje, postoji još cijeli niz razloga zašto ljudi danas većinski koriste operatere a ne zemaljski prijem no koji god to razlozi bili neće se sigurno određi kojeg god operatera zbog petnaestak programa koji se (možda) mogu uhvatiti u zraku a samim tim potčinjavati cijelu obitelj jednom slijepom članu. O ovome ću još malo kasnije kad prijeđem na društveni aspekt cijele priče a sad još malo tehničkih detalja.
Deskripcija CBS-a se emitirala na Drugom programu Hrvatskog radija dok se deskripcija Otoka ljubavi i sutrašnjeg filma emitira na City Radiju koji je, ako se ne varam, poprilično lokalan i nema nacionalnu koncesiju. Jest da je ovaj projekt još uvijek u eksperimentalnoj fazi ali zar ne smatrate da bi i ostatak Hrvatske, tj. ostatak slijepih u Hrvatskoj koji žive izvan Zagrebačke županije ipak trebao sudjelovati u njemu i moći reći svoje mišljenje?
No zanemarimo i to na trenutak i prisjetimo se da je deskripcija CBS-a bila nasnimljena preko originalne zvučne kulise i da je slijepi gledatelj mogao neovisno pratiti seriju bez potrebe da koristi i TV prijemnik a samim tim je s radija mogao snimiti istu za kasnije gledanje ili za kućnu kolekciju što videći korisnici mogu raditi još od kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća otkad su se pojavili prvi video rekorderi dok uz ovakvo emitiranje to sve pada u vodu.
A pada u vodu zato što tehnički zahtjevne projekte nažalost vode ljudi koji s tehnikom nemaju previše veze i koji imaju neke duboko urezane ideje kako bi stvari trebale funkcionirati a realno, uz najbolji trud, ne mogu. Voditelj ovog projekta, vrlo uskoro bivši tajnik Hrvatskog saveza slijepih i također vrlo uskoro sadašnji penzioner inzistira na tome da slijepa osoba može u istoj prostoriji u krugu obitelji pratiti TV program a da jedni drugima ne smetaju. Načelno moguće ali uz previše prilagođavanja i previše tehnikalija koje prvobitno treba riješiti da bi sve funkcioniralo na korisničkoj strani a vjerojatno prekomplicirano i preskupo za realizaciju na strani davatelja usluge, u ovom slučaju HRT-a barem na način na koji to želi napraviti g. Robić.
Zašto? Za početak, stvarno je nerealno očekivati da će se ukućani prilagođavati jednoj osobi u kućanstvu, što sam već i napisao pa da će zbog toga ili stalno prespajati zemaljsku antenu (pod uvjetom da imaju signal) ili se trajno odreći paketa od stotinjak programa koliko u najjeftinijim varijantama nude TV operateri.
Inzistiranje na ovakvom obiteljskom modelu je također više nego nerealno i barem bi Ivica Robić trebao znati koliko slijepih živi samo, koliko slijepih živi u brakovima s istosudbenicima a koliko njih opet živi u zajednicama s osobama normalnog vida. Ne želim ulaziti u brojke i statistiku i samo želim istaknuti da ne živimo svi u jednakim uvjetima i da nemamo svi iste potrebe a što Robić u tri ili četiri mandata koliko je imao kao tajnik HSS-a još izgleda nije uspio shvatiti i prihvatiti.
Emitiranje deskripcije na radiju, budimo pošteni, nije loša ideja ali nažalost u današnjim uvjetima nije pouzdana jer zahtijeva istovremeno praćenje zemaljskog TV signala. Čak ako bi se nadležno Ministarstvo i uspjelo nagovoriti da se dodijeli nacionalna koncesija za frekvenciju deskripcije TV programa opet se vraćamo na uvjetovanje zemaljskog TV signala a i na neka dugoročna pitanja što će biti kad i privatne TV kuće počnu razmišljati o osobama s invaliditetom. Četiri HRT-a, četiri RTL-a i dvije Nove TV plus štogod da li se pojavi u budućnosti zahtijeva ipak malo više slobodnih radijskih frekvencija na nacionalnoj razini a budimo opet pošteni, to je više nego nerealno.
Deskriptivni se kanal mora distribuirati zajedno s TV signalom za što danas postoje tehnički uvjeti, postojali su na satelitskoj televiziji još prije dvadeset godina i nema razloga zašto se deskripcija ne bi mogla emitirati na dodatnom audio kanalu postojećeg signala. Istina je da se tada komplicira Robićev obiteljski model no ipak ne toliko da se ne može riješiti dodatnim digitalnim prijemnikom. Uvođenjem dodatnog digitalnog umjesto radio prijemnika stvari načelno ostaju iste a i slijepi i njihove obitelji dobijaju veću slobodu i širi dijafazon mogućnosti. Danas svi TV operateri nude mogućnost dodatnih prijemnika uz znatno niže cijene od glavnog a vjerujem da bi se u ovakvim situacijama za to moglo dobiti i dodatne popuste. Ovakve stvari treba standardizirati u startu, postaviti dobar temelj za daljnja proširenja i nekad daleko, u dalekoj budućnosti kad se privatne televizije smiluju nad nas šest tisuća da se mogu prilagoditi postojećim standardima bez većih problema.
Koliko god da sam udruzi Zamisli zamjerao neke stvari u komentaru njihove deskripcije Crno-bijelog svijeta smatram da su tad bili na znatno boljem tragu od ovog što je napravio Hrvatski savez slijepih. Deskripcija CBS-a je, da rezimiram, emitirana u cijeloj državi a i šire putem Interneta, bila je sinkronizirana i nalijepljena na postojeći zvučni zapis serijala čime je dobila na dokumentarnosti i omogućila korisnicima trajno pohranjivanje, nije za praćenje trebalo koristiti dva uređaja što je pomalo apsurdno za slijepe samce ili slijepe parove te je, koliko god to u trenucima bilo loše ipak imalo neki radni koncept. Deskripcija Otoka ljubavi je bila sve suprotno ovom upravo navedenom s velikim naglaskom na živu improvizaciju nepripremljenog naratora što je u samoj završnici filma rezultiralo komentarom Marice Vidušić “Eh, kad bi porod bio tako jednostavan” koji je, koliko god bio na mjestu bio iz više nego očitih razloga suvišan u datom kontekstu. HSS je, nažalost, umjesto da gradi i poboljšava temelje koje su postavili iz udruge Zamisli unazadio cijelu koncepciju i sve me nekako strah što će od toga ispasti kad projekt iz eksperimentalnog dobije neki trajniji status. Ne vjerujem da ćemo sutra profitirati po pitanju kvalitete i načina deskripcije, premalo je bilo vremena da se nešto tu drastično poboljša ili promijeni no toplo se nadam da će barem film koji ćemo kako-tako pogledati biti bolji od prethodnog.