Pasji život i još manje od toga

Mudri ljudi širom svijeta kažu da je pas najbolji čovjekov prijatelj. Prema toj logici pas vodič bi čovjeku, naročito onom slijepom trebao biti i nešto više od toga no je li baš tome tako? O psima vodičima razmišljam već neko vrijeme jer ih susrećem već desetak godina, poznajem cijeli niz pasa i njihovih vlasnika, radio sam za jedinu udrugu u Hrvatskoj koja se bavi psima vodičima i općenito mobilitetom, tu i tamo se zapio s djelatnicima centra “Silver” te čuo i vidio svašta nešto o čemu možete pročitati u sljedećim recima.

Da odmah na početku postavim stvari na svoje mjesto, moj je stav o korištenju pasa vodiča negativan. Kruže priče da ne volim pse što odmah i ovdje energično opovrgavam. Pse i većinu ostalih životinja vrlo volim i upravo zato što ih volim žestoko se protivim iskorištavanju pasa kao pomagala za kretanje slijepim osobama jer iz svih iskustava koja sam naveo na početku u vrloj Lijepoj Našoj život pasa koji su imali nesreću da se izlegu u svrhu školovanja za vodiča slijepih ne može se nazvati ni normalnim niti kvalitetnim psećim životom. Ova priča, osim psećeg, ima još nekoliko aspekata no o tome nešto kasnije.

Na televiziji često možete gledati i u novinama pročitati kako je slijepim korisnicima pasa vodiča pas promijenio život, kako je simbioza između psa i čovjeka u ovakvoj situaciji nešto što se riječima ne može opisati, kako je pas zapravo sretan i naprosto uživa kad mu vlasnik prikači ormu da bi ga negdje odveo. Drago i cijenjeno društvo to je naprosto jedno veliko sranje i to ne ono uobičajeno nego ogromno turbo sranje u multikolor tehnici na velikom ekranu visoke razlučljivosti i Dolby Digital Surround ozvučenju. Uobičajeni radni dan prosječnog psa vodiča uglavnom izgleda tako da ga se izvodi na jutarnje potrebe (maksimalno 10 minuta), zatim sljedećih nekoliko sati sjedi u kući ili na radnom mjestu korisnika uz eventualno još jedno pražnjenje u trajanju desetak minuta. Onda je vrijeme ručka, nakon toga još jedno ili dva izvođenja za obavljanje svakodnevnih potreba i spavanje. Psi koji imaju sreću da su im vlasnici zaposleni ili studenti prošetaju se par puta dnevno do tramvajske ili autobusne stanice i natrag a ako su posebno sretni da njihov korisnik ne živi sam možda ga tu i tamo istrči neki član obitelji. Ako malo razmislite o ovom što sam upravo napisao prosječni pas vodič prosječne slijepe osobe na čistom zraku s povocem ili ormom tjedno provede maksimalno brojkom 15 i slovima petnaest sati tjedno. Ako znamo a nadam se da znamo da jedan tjedan ima 168 sati prilično je lako odokativno izračunati da prosječni pas vodič prosječne slijepe osobe provede više od 90% svog psećeg života u zatvorenom prostoru (kuća, stan, tramvaj, posao).

Možda je to nama ljudima koliko toliko normalno ali psima nije. Numero ajnc, ako dosad niste primijetili, fizionomija psa je vrlo drugačija od ljudske što podrazumijeva drugačiji način kretanja. Slobodan pas koji ne hoda uz čovjeka kreće se puno brže od prosječnog ljudskog hoda a veliku većinu vremena je u trku i stalnom pokretu. Pas vodič veliku većinu od onih bijednih gore opisanih petnaest sati tjedno na zraku provede hodajući brzinom korisnika a ona preostala 153 sata se samo šetka stanom ili leži na predviđenom mjestu, skutren je pod uredskim stolom na poslu ili u prednjem dijelu tramvaja ili autobusa gdje ga redovito netko još i nagazi kakvom bakandžom. U zimskom vremenu psima se često znaju smrznuti šape jer dok rade svoj psećim bogom dani posao ne mogu razviti svoju prirodnu brzinu i zadržati unutrašnju tjelesnu temperaturu a da ne spominjem kako im je divno kad onih nekoliko tjedana u godini padne snijeg. Sad budite iskreni sami prema sebi i postavite si pitanje biste li vi vodili nekakvog slijepca na -10 ili +40 stupnjeva s jednog kraja grada na drugi u zamjenu za krov nad glavom i jednim do dva obroka dnevno a da veliku većinu preostalog vremena sjedite u kući?

Numero cvaj, pas nije bijeli štap. Psa ne možete okačiti na vješalicu kad iz vanjskog prostora dođete negdje i zaboraviti na njegovo postojanje dok vam ponovo ne zatreba. O psu treba voditi cjelodnevnu brigu jer za razliku od štapa, pas ipak, ako već nema dušu, što još nije dokazano, ipak ima koliko toliko instinktivnih emocija i potreba. Nažalost, dobar broj korisnika pasa vodiča koje poznajem (čast iznimkama) ovo nikad nije shvatio i pse tretiraju kao pomagalo a ne kao živo biće što je i zakonski i moralno nedopustivo. Ovo me vodi na sljedeću misao koja se više tiče institucija koje se bave školovanjem i dodjelom pasa daljnjim korisnicima.

Danas u Hrvatskoj psa faktički može dobiti svatko tko ga zatraži. Obavi se papirologija, u centru “Silver” inicijalna procjena o korisnikovoj sposobnosti kretanja i stvar je više manje gotova. Je li se itko u Udruzi za školovanje pasa vodiča i mobilitet i u Centru za rehabilitaciju “Silver” ikad sjetio da bi trebalo napraviti i procjenu životnih uvjeta krajnjeg korisnika, procjenu korisnikovih navika, procjenu sposobnosti korisnika da se brine o psu i na kraju barem nekakvu psihološku procjenu osobe kojoj se predaje jedno živo biće na sljedećih šest, osam ili deset godina??? Ilustracije radi, ako želite usvojiti dijete potrebno vam je sve navedeno, dapače još puno više toga i daleko od toga da uspoređujem dijete sa psom ali, dragi moji, pas je također živo i svjesno biće i ne može ga se tretirati kao mrtvu i nesvjesnu stvar. Domovi za nezbrinutu djecu širom zemlje su prebukirani jer prosječni hrvatski bračni par ne ispunjava zdravstvene, socijalne, stambene i financijske uvjete da bi mogao usvojiti dijete kad ga već ili božjom ili voljom majke Prirode ne može imati. Takvi uvjeti trebaju biti i za predavanje psa vodiča krajnjem korisniku jer ne radi se tu o udomljavanju lutalica da bi ih se sklonilo s ceste, tu se radi o rasnim psima koji nas porezne obveznike koštaju oko 120000 životinja po kojima smo nazvali domaću monetu. Blago ću usporediti, navedena brojka su dvije prosječne godišnje plaće ili četiri godišnja minimalca zaposlenog hrvatskog građanina.

A sad riječ-dvije o biznisu. Dok se nije osnovao centar “Silver” svu logistiku oko pasa vodiča radila je Udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet a psi su se školovali na poligonu u Lučkom i tad je spomenuta cijena kompletne procedure, ako se dobro sjećam, bila otprilike upola manja. Dok se cjelokupan trošak za obuku pasa što uključuje režije, plaće zaposlenika, hranu za pse, veterinarske preglede i boravak budućih korisnika u prijenosu dobijao od donacija i projekata sve je bilo jeftinije. Onda dobijem informaciju koliko to košta sada i zapitam se kako je cijena sveg navedenog preko noći napravila skok s motkom za cijelih stotinjak postotaka. Odgovor na to glasi, država je preuzela stvar u svoje ruke. Danas se za pse vodiče, ako ste građanin RH ne treba ganjati sponzore i donatore nego treba posjetiti najbliži Centar za socijalnu skrb i danas se ti psi ne školuju na improviziranom poligonu nekadašnje vojarne ali tu ipak ne vidim razloge za toliko poskupljivanje usluge. I odgovor je opet u tome što je država preuzela sve u svoje ruke. Kako kaže jedan punk folk bend, “Tuđim kurcem koprive se mlate”, dok se daje lova iz vlastitog novčanika gleda se koliko se i za što daje ali kad treba posegnuti u državnu kasicu-prasicu stvar se mijenja iz osnova.

Ne bi meni bilo žao tih pretjeranih para da stvari funkcioniraju i da se načelno nešto poboljšalo otvaranjem centra “Silver” ali… Stvari su se degradirale i to ne samo načelno nego vrlo konkretno i opipljivo. U ovih desetak godina koliko pratim cijelu priču vidio sam dvije generacije vodiča i pri punoj svijesti i moralno-novčanoj odgovornosti izjavljujem da je druga generacija pasa koje su korisnici dobili drastično opala svojom radnom kvalitetom. Korisnicima se daju psi dijagnosticirani svakojakim psećim bolestima od dermatitisa preko gastritisa do hot spota, ti psi ne rade svoj posao kvalitetno i ne slušaju naredbe korisnika nego rade po svom i tako korisnicima stvaraju svakojake probleme a ugrožavaju im i život. Ima li boljeg argumenta za ovo, ma koliko ustvari bilo tužno i tragično to što je predsjednica već spomenute uUdruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet sa svojim psom usred centra grada završila pod tramvajem i sljedećih nekoliko tjedana provela u bolnici? Kažem, žalosno je to i bolje da se nikad nije dogodilo ali je to surova realnost. Ima tu još materijala za priču ali bih vas primjerima mogao zadržati još nekoliko sati pa ću malo skratiti stvar i pokušati izvući neki zaključak svog ovog pisanja.

Dakle, s jedne strane imamo veliki broj neodgovornih korisnika koji nemaju uvjete za držanje psa. Da, tako je. Čovjek i pas u studentskoj sobi od petnaest kvadrata ili u garsonjeri od trideset nemaju što raditi zajedno. Psima je potreban puno veći prostor i puno veća sloboda od toga. S druge strane, tu je naša famozna država koja je od te cijele priče napravila cirkus i godišnje troši nekoliko milijuna kunića u nepoznate svrhe a zauzvrat daje puno gori proizvod od onog koji se za manje para davao prije pet godina. S treće straneipak ima nekoliko korisnika kojima je pas vodič neophodan i koji iz svakakvih razloga ne mogu hodati otvorenim prostorom koristeći bijeli štap ali ipak ima i poveća hrpa njih koji nemaju realnu potrebu za psom jer imaju ili dovoljan ostatak vida ili se sasvim dobro mogu kretati i uz pomoć bijelog štapa i pravo na psa su više ostvarili da bi imali kućnog ljubimca i zato što mogu nego zato što im je to nasušna potreba. Dok su se psi financirali iz sponzorskih i donatorskih izvora nije to baš tako jednostavno išlo i vjerujem da se ipak radila malo kvalitetnija procjena tko može i treba dobiti psa a tko ne no danas, kad iza svega stoji država i kad se ne mora oznojiti da bi se dobilo sredstva svima se živo jebe za sve. Tu se prvo lome kola na leđima korisnika i samo se pitam kad ću u novinama pročitati da je netko smrtno stradao jer mu je pas izveo kakvu nepodopštinu nasred ceste zbog loše obuke ili neke ozbiljnije dijagnoze. Sa četvrte strane najveći su gubitnici u cijeloj ovoj priči jadni psi. Em što ih velika većina uopće nije potpuno sposobna raditi posao vodiča em što se takvim radom i životom u svakojakim uvjetima te neodgovornošću korisnika prema njima doslovce uništavaju i psihički i fizički. Jel se netko od odgovornih ili među korisnicima zapitao zašto pas ima problema s kukovima, zašto od neke šeste godine života više ne može raditi jednako brzo kao što je radio nekad i zašto stalno kači raznorazne boleštine? Čisto sumnjam a odgovor je vrlo jednostavan: zbog načina života, previše boravka u zatvorenom prostoru, nemogućnosti da pas funkcionira kao pas i brdu sličnih stvari u kojima su vodiči ograničeni u odnosu na druge pse. Probajte vi nekoliko godina boraviti u krevetu s minimalnim kretanjem do kuhinje ili sanitarija pa da vidimo hoćete li moći prohodati stotinjak metara. Tako je isto i psima, gledamo ih kroz vlastite mogućnosti i vlastite potrebe i ne razmišljamo da su pseće potrebe daleko drugačije od naših.

Kako na početku rekoh pse volim i baš zato što ih volim ne želim imati psa vodiča. Ne želim imati ni psa kao kućnog ljubimca mada mi je dugogodišnji san jedan poveći bernardinac s klempavim ušima. Takav pas ne može se držati u stanu, njemu treba veći i otvoreni prostor da bi mogao normalno i zdravo živjeti. Ne želim od životinje koja to ničim nije zaslužila napraviti invalida prije desete godine života i ako bilo tko od vas velike većine korisnika pasa vodiča ima problem s tim to je samo vaš problem zato što ste sebični i ne vidite dalje od vlastitog nosa. Da bi slijepa osoba ostvarila pravo na psa vodiča prvo mora dokazati da je sposobna samostalno se kretati uz pomoć štapa a ako se već možete kretati na taj način onda se i krećite a pustite jadne životinje na njihovom psećem miru.