Posjet muzeju automobila “Ferdinand Budicki” 19.02.2014

Ovaj bi se post komotno mogao zvati “Na zadnjem sjedištu moga auta” kako je nekad pjevao Željko Bebek u Bijelom dugmetu. Ali najprije nekoliko faktografskih detalja pa ćemo onda dalje.

Muzej automobila “Ferdinand Budicki” otvoren je 4. srpnja prošle godine u Zagrebu u Ulici kneza Ljudevita Posavskog br. 48 (nekadašnja tvornica “Pluto”) i ako je vjerovati ljubaznom osoblju otad je njegov prag prekoračilo preko 30 000 posjetitelja. Samo na ovogodišnjoj Noći muzeja zabilježen je posjet od oko 15 000 ljudi što je bio rekord između zagrebačkih, a vjerujem i ostalih hrvatskih muzeja. Da ovo baš i nije mačji kašalj govori podatak da iza muzeja stoji istoimena udruga OldTimer Klub u čijem stručnom odboru sjede dekan Fakulteta strojarstva i brodogradnje dr. sc. Ivan Juraga, dekan Fakulteta prometnih znanosti dr. sc. Ernest Bazijanac i poznati odvjetnik Silvije Degen. Iza projekta muzeja glavom i bradom a i našim porezom između ostalih stoje Ured predsjednika Lijepe Naše, Grad Zagreb, TZ grada Zagreba, Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport te Ministarstva kulture, znanosti, obrazovanja i sporta i unutarnjih poslova. Mora se priznati, zanimljiv rodovnik:-).

U srijedu, 19. veljače Hrvatski savez slijepih i Hrvatska knjižnica za slijepe su udružili snage i zajednički organizirali grupni posjet navedenom muzeju za slijepe i slabovidne osobe, članice i članove jedne ili druge institucije. Ne bih ja bio ja da odmah na početku ne kažem da je odaziv članstva bio više nego jadan te se točno u podne na uglu Draškovićeve i Šenoine ulice okupilo nekih petnaestak ljudi i ako odbijemo petoro predstavnika ovih organizacija i vozače nije mi čak lako ni napisati rezultat ove kratke aritmetičke operacije. Dragi moji slijepci, jednom riječju: LOŠE!

No kako veli stara narodna, koga nema bez njega se može. Nama koji smo odlučili pokrenuti stražnje šape i malo udahnuti svježeg zagrebačkog smoga ovaj je posjet bio nadasve vrlo zanimljiv i vjerujem da će nam ostati u dugom i lijepom sjećanju. Na otprilike tri tisuće kvadrata muzejskog prostora izložen je troznamenkasti broj različitih motornih vozila od raznih tipova motocikala preko manjih i većih osobnih automobila uz pokoji kombi i čak jedno teretno vozilo. Ljubazni gospodin Vladimir Vinduška održao nam je dva kraća predavanja o prvim automobilima u Hrvatskoj i Zagrebu i uputio nas u zanimljive anegdote o bježanju od tih proizvođača buke, prašine i blata te kako su prvi hrvatski automobilisti znali počesto zaraditi koji kamen ili trulu rajčicu u vjetrobran. U pozivu za ovaj posjet pisalo je da će se ukratko prezentirati i knjiga “Bešte ljudi, ide auto” no taj je dio vjerojatno ostao izgubljen negdje u prijevodu. Ipak je jadnom čovjeku bio šok vidjeti toliko slijepaca na jednom mjestu. Pitam se pitam što bi tek rekao da nas se skupilo onako kako nas se zna skupiti na tradicionalnoj pijanki za Martinje…:-)

S prezentacijom knjige ili bez nje imalo se tamo što vidjeti. Limenih eksponata je par stotina ali postoji ih nekoliko zbog kojih je smrtni grijeh propustiti posjet ovom muzeju. Prvi od njih je teretno vozilo proizvedeno negdje u Češkoj 1906. godinekojem je specifikacija maksimalne brzine 30km/h. Iako baš nije u najboljem stanju i nije očuvana kao ostali izlošci osjećaj gledanja u tog sto-i-kusur godišnjaka je neopisiv. Staneš, gledaš i nije ti jasno da je to nekad vozilo po našim cestama. Većina oplate nije od lima nego od drva, samo su šasija i još neki dijelovi uključujući i utovarnu platformu s lancem od različitih kovina. O starosti ovog vozila dovoljno govori i činjenica da mu je volan s desne strane a sigurno nije bio rađen za britansko tržište.

Sljedeći zanimljivi eksponat na koji smo naletjeli bio je mali dječji automobil igračka iz 1939. Konstrukcijom mehanike više nalikuje biciklu jer se pokreće okretanjem pedala no ne koristi sustav zupčanika i lanca već se prijenos vrši direktno preko spojnih poluga. Dizajnom izgleda kao prava mala šklopocija a oblik sjedala me malo podsjetio na stare limene košare za vage u samoposluživanjima iz starih dobrih osamdesetih. Ne znam za ostala vozila u muzeju ali ovaj je definitivno u voznom stanju, pedale se mogu okretati i pomiču ostatak mehanizma. Ne, nisam sjeo u njega, časna pionirska!:-)

Sad svi počnite vikati “Buuuuu” na mene jer sam zaboravio specifikacije sljedeće zvijezde muzeja no bio sam toliko očaran njime da mi je u glavi samo ostalo da mu na registarskoj pločici piše “NASH” te da ima Royceov motor. Datiran je 50 i neke a izgleda kao spoj automobila koji se mogu vidjeti u mafijaškim filmovima iz doba prohibicije i jednom modelu iz crtića “Wacky Wheels”. Veliki i visoki blatobrani odvojeni od haube, platforma pored vrata gdje se komotno može stajati i pucati iz strojnice u vožnji, podignuti i odvojeni farovi i žmigavci te zračna truba s jedne i retrovizor s druge strane okvira za vjetrobran, krov je naravno pomičan. Moja se bolja polovica slikala pored njega pa ako se dočepam te slike i naučim postavljati slike uz postove možda i uspijete vidjeti o čemu pričam. Da mogu voziti, da imam kešovine za takvo nešto i da to danas može proći standarde tehničkog pregleda vozio bih upravo to.

Zatim sam naletio na nešto što sam viđao samo u filmovima a to je stari švapski motor s prikolicom. Ovaj istina ne datira iz razdoblja 1939. – 1945. već je nešto mlađi ali izgleda pljunuto isto kao oni motocikli koje se dalo vidjeti po partizanskim i ostalim filmovima o Drugom svjetskom ratu. Ovaj je, čini mi se, iz 1951. i ako me sjećanje dobro služi radi se o BMW R-32 modelu.

Prije kraja tu su dva limena ljubimca zbog kojih pojam seksa na stražnjem sjedalu konačno dobija prave dimenzije. Jedan je Lincoln, drugi je Chevrolet Impala oba negdje iz sredine pedesetih. Dragi moji, to nisu automobili, to su lađe. Po knjigama često čitamo o prostranosti američkih automobila i počesto ih gledamo u filmovima ali nijedan opis niti jedna slika ne mogu dočarati osjećaj kad se stoji pored takvog čudovišta. Širina prosječnih europskih vozila je za dobru trećinu manja a o dužini da ne pričam. Ilustracije radi, sjedišta su rađena da komotno sjede tri osobe a ako su malo vitkije figure stale bi i četiri. Ako se radi o manekenkama pet komada bez beda, vjerujte mi na riječ. Sad se prisjetite starog hita NTVV koji kaže “Reci da i spustit ćemo sjedala” i stavite ga u ovaj kontekst i bit će vam jasno zašto se Ameri više vole prašiti po automobilima nego u vlastitim spavaćim sobama. To što smo i mi to od njih pokupili kao i većinu drugih stvari nije nam za pohvalu jer automobili koje vozimo nisu nikako predviđeni za to. Pokušavam zamisliti sebe u takvoj poziciji sa svih svojih sto-i-kusur kila i mislim da bih prije napravio totalku iznutra nego što bih išta drugo uspio napraviti.

Na kraju obilaska pogledali smo i napravili par skupnih fotografija pored Ford T modela iz 1922. godine koji je najsličniji automobilu koji je Ferdinand Budicki 1902. godine dovezao iz Austrije u Zagreb. To bi se motorno vozilo više moglo nazvati motornom kočijom nego automobilom ali je i u takvom stanju i s takvim dizajnom moglo razvući 60 km/h. Vozačko je mjesto malo povišeno, negdje na visinu između džipa i traktora a kabina je pokrivena nečim najsličnijim kišobranu od gumiranog platna. Pored ovog eksponata je i lutka vozača u pripadajućoj uniformi iz tog doba.

Osim navedenog, u muzeju se stvarno može vidjeti svašta uključujući starog fićeka s vratima koja se otvaraju na suprotnu stranu i jedna prilično očuvana stojka iz Zastavine tvornice u Kragujevcu, tu je jedan spaček, jedan Renault 8, ne znam sjeća li se tkogod još i plastičnog Princa, nije samo Trabant od plastike. Alfa Romeo Spider, Citroen žaba, Mini Morris, VW buba kabrio iz šezdeset i neke… Sve to valja doći vidjeti uz hrpu drugih materijala koje će muzej s vremena na vrijeme imati u vidu izložbi.

S tehničke strane u muzeju definitivno treba osmisliti neko grijanje, prostor je ogroman i unutra smo se prilično skockoledili, ne bi loše došlo da se poradi i na osvjetljenju jer je cijeli prostor s eksponatima polumračan a i ostatku interijera treba malo dekoracije. Da, znam, to je samo trud udruge da se takvo nešto napravi i zato nešto previše ni ne vičem na njih i rade kraće od godinu dana i sve im je oprošteno, samo se nadam da će kroz koju godinu i uz onako moćne institucije koje stoje iza njih ipak dovesti taj prostor u kakav takav red.

Što se tiče nas posjetitelja bili smo dobri koliko to slijepci mogu biti kad ih se nađe više od troje na javnom mjestu. Stanovita gospođa pjesnikinja iz Dalmacije imala je neku samo njoj svojstvenu potrebu da na početku priče zapita u kojem se od izložaka može seksati a na kraju je uzurpirala pažnju našeg vodiča s nekoliko pitanja od kojih je najsmislenije zvučalo “A vi steodjeveni?” no kako je već netko pametniji od mene rekao “Pjesnici su čuđenje u svijetu” pa dodatni komentari nisu potrebni. Još je jednom dokazano da tromeđa automobili, žene i seks nekako uvijek idu zajedno pa stoga i onakav uvod s početka teksta. Da vas više ne gnjavim, slobodno posjetite ovaj muzej, cijena je samo 30 krznatih životinjica za odrasle i 20 za djecu a ako vam je partner/ica zaluđenik automobilima ovo je definitivno pun pogodak za subotnji izlazak jer kako kažu na svojoj web stranici, subotom rade do ponoći.

Ostajte mi dobro i zdravo do sljedećeg tipkanja!

Kraj

Podijeli putem...facebooktwittergoogle_plusmailfacebooktwittergoogle_plusmail