Pravo je pravo imati pravo dok stupaš pravo

Kroz protekli tjedan imali smo priliku na raznim portalima i još ponekim internetskim okupljalištima pročitati vijest kako su zločesti djelatnici Leggiero bara odbili poslužiti slijepu osobu sa psom vodičem. Digla se velika buka i galama, čak su i neki moji Facebook kontakti koji nisu iz nevideće populacije podijelili članke objavljene na Indeksu i Net.hr. Digla se gomila na linč, zatvorite ih, opalite im kaznu, dajte otkaz konobaru, sramota, jad, bijeda… Prema onome što je objavljeno djelatnica Udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet Kristina Šporčić je, određenog dana u neko jutarnje vrijeme u društvu druge neimenovane videće ženske osobe i u pratnji svog psa vodiča sjela popiti piće u spomenuti kafić u sklopu zagrebačkog Avenue Malla. Djelatnik ugostiteljskog objekta upozorio ih je na zabranu ulaska s kućnim ljubimcima te ih je, navodno, nakon što su mu objasnile da pas vodič smije ući na svako javno mjesto odbio poslužiti i ignorirao njihovo prisustvo. Kažem navodno jer je već istog ili odmah sljedećeg dana uslijedio i demantij ove priče.

Prema riječima uprave Leggiero bara njihov djelatnik zbog gužve nije odmah primijetio da se radi o psu vodiču te nakon što su mu gošće skrenule pažnju na tu činjenicu ispričao se te ih je krenuo poslužiti. Gđica Šporčić i njena kolegica odbile su ponuđenu ispriku te se demonstrativno pokupile iz objekta te već uobičajenim kanalima preko Udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet plasirale ovu senzacionalističku vijest u medije. Svi koji smo ikad barem malo pratili kroz medije što se događa u svijetu oko nas dobro znamo da demantij nikad nema istu snagu kao vijest koja se pokušava demantirati. Sporni ugostiteljski objekt dobio je, poprilično nezasluženo mrlju na reputaciju i zbog toga bio prisiljen organizirati svojim djelatnicima edukaciju o pravima i ophođenju prema osobama s invaliditetom a već spomenuta udruga s prevelikim nazivom koji mi se ne da stalno prepisivati svojih (novih) pet minuta slave u medijskom svemiru.

Sad ćete se, vjerni moji čitateljice i čitatelji, zapitati odakle meni ono pravo iz naslova da sudim i komentiram? Tko točno kaže da je ova ili ona strana u ovoj priči u pravu ili u krivu? Dame i gospodo, kazala je to sama glavna junakinja ove priče Kristina Šporčić i potvrdila izjavu djelatnika Leggiero bara kako ona i kolegica nisu htjele uvažiti ispriku i kako su napustile kafić. Saznao sam to iz FB komentara podijeljenog članka gdje je drugarica P.D. objavila kako je razgovarala s našom heroinom dana koja joj je to potvrdila. Shodno tome, kako očito svi imamo neka neotuđiva i zakonski garantirana prava tako i ja koristim svoja pa si uzimam pravo na slobodu govora da podijelim s vama neka manje ili više spretno sročena razmišljanja o ovom događaju a i još ponečem.

Korisnici pasa vodiča iz nekog razloga imaju pozamašan ego a meni baš i nije najjasnije zašto je tome tako. Smatraju li se oni boljim i sposobnijim ljudima zato što umjesto da mašu white saberom hodaju naokolo sa psima? Leži li možda grm u zecu što predsjednica pseće udruge Mira Katalenić prenosi višak svog ega na korisnike i članove ili je možda ipak za sve kriva Jadranka Kosor koja je prije nekoliko godina dok je, ne sjećam se baš najtočnije je li već bila predsjednica vlade ili samo ministrica svega i svačega, junački dizala šaku u zrak izvikujući na mikrofon Nitko neće uskraćivati prava slijepim ljudima sa psima vodičima kad je dotični zakon konačno prošao neku saborsku proceduru. Moram priznati, mene je takav Jacin nastup podsjetio na ono legendarno Nitko ne sme da vas bije jednog drugog političara s ovih prostora. A možda su korisnici pasa vodiča, barem neki od njih, za to ipak zaslužni sami, znate ono, odgoj, okolina…

Mogao bih sad i zapjevati legendarni stih Hladnog piva kako mi nije jasno ali ne što mi bolja polovica ne zatvara zubnu pastu nego što mi nije jasno što se to uvuklo u Kiki Šporčić, kakav je to zloduh iz boce opsjeo tu djevojku. Poznajem je nekih petnaestak godina, uvijek je bila vesela, nasmijana, normalna i ne razumijem što joj bješe tog kobnog jutra u Avenue Mallu. Dobro, ljudi se mijenjaju, svi se tu i tamo dignemo na lijevu nogu, polovica svjetskog čovječanstva pati i od PMS-a i da ne filozofiram, nije nam svaki dan isti no ne treba zato raditi probleme ljudima koji samo pokušavaju pošteno odraditi svoj posao. Hajde, malo koncentracije molim! Duboko udahnite, zamislite Avenue Mall ili neki drugi poveći trgovački centar, osjetite malo svu tu gužvu i graju i obujte cipele i zavežite leptir mašnu konobara koji plešući s prepunom tacnom među stolovima krajičkom oka uhvati sjenku crnog psa osrednje veličine kako ulazi u objekt. Naravno da je prva reakcija prići vlasnicima i upozoriti ih na zabranu uvođenja kućnih ljubimaca i uputiti gosta na pripadajuću naljepnicu na ulazu u lokal.

Prema nekim odokativnim podacima u Hrvatskoj među četiri i kusur milijuna ljudi ima oko šest tisuća slijepih od čega je najmanje pola visoko slabovidno i kreće se bez psa ili štapa. Od preostale tri tisuće mislim da nema ni 10% korisnika pasa vodiča i bit ću velikodušan, neka ih bude 300 na području cijele Lijepe naše. Od tih tristotinjak ih je možda pola u samom Zagrebu a ostatak raspoređen posvuda i sad se opet zamislite kao konobar u gore opisanim uvjetima kad vidite psa u kafiću. Hoće li vam prva misao biti da je to pas vodič s kojim slijepa osoba ima pravo tu ući ili ćete pomisliti da netko namjerno ili slučajno pokušava ući sa ljubimcem tamo gdje ne smije?

Da, znam da je odgovor br. 2 točan, točan je svakome sa minimalcem zdravog razuma no ili korisnici pasa vodiča nemaju isti ili ja nisam s ove planete. Da su kojim slučajem Mira Katalenić i Jadranka Kosor malo drugačije postavile stvari prilikom edukacije korisnika i da su malo više razmišljali i o drugim sudionicima u svakodnevnom životu možda bi Kiki pomnije razmislila o nastalom nesporazumu, shvatila zašto je konobar reagirao tako kako je reagirao i ljudski prihvatila ispriku. Konobar bi, u dobrom ugostiteljskom duhu curama dao besplatnu cugu ili smislio neki drugi prigodni gest da se ispriča i svi bismo sretno i veselo živjeli do kraja naših dana. Ali ne, mi imamo svoja prava, mi smo diskriminirani, mi smo iznenadjeni i uvredjeni što nas prezaposleni konobar nije primijetio u gužvi, priskočio u pomoć i naizust izrecitirao Zakon o kretanju slijepih osoba uz pomoć psa vodiča.

Kad bolje razmislim, možda je najveći problem upravo u tom famoznom zakonu. Stupanjem istog na snagu korisnici pasa vodiča dobili su svoja prava i sada ne znaju ništa drugo osim pozivati se na ta prava zanemarujući pritom da i ostatak svijeta također ima neka prava. Nažalost, ovo je valjda jedan od najkraćih, ako ne i najkraći hrvatski zakon. Sve ga skupa ima jedanaest prilično loše formuliranih točaka a koliko me moje znanje o pretraživanju Interneta služi nije ažuriran ili mijenjan još od 1998. tako da je upitno je li više uopće i važeći. Neke institucije navedene u zakonu više ne obnašaju dužnosti definirane zakonom dok neke druge (Ministarstvo rada i socijalne skrbi) više ne postoje pod tim imenom. Nisam pravnik pa ću ovu dilemu prepustiti stručnjacima iako bih, kao laik, postavio retoričko pitanje zašto u zakonu ne postoje i ograničenja ili iznimke o kretanju slijepih osoba uz pomoć pasa vodiča? Dalje u tekstu naći ćete nekoliko primjera o pomalo nezgodnim ili neugodnim situacijama pa slobodno procijenite treba li malo revidirati dotični zakon.

Humor je u tome, opet ću malo daviti sa statistikom da, kako gore rekoh, u Zagrebu ima i to s priličnim optimizmom možda 150 korisnika pasa dok ostalog stanovništva ima gotovo cijeli milijun. Ovo ne da je debela manjina, to je naprosto zanemarivo a pozivajući se na svoja prava utječemo ne na većinu nego praktički na cjelokupnu populaciju grada Zagreba. Evo nekoliko primjera, neke sam osobno doživio, za druge sam čuo a ostali su hipotetički.

Prije desetak godina sjedim u studentskoj menzi s dvije kolegice, pogađate, obje su upsećene. Jednoj pas uredno leži ispod stola no drugi se pas razvalio koliko je dug i širok preko prolaza između stolova. Znate valjda i sami kako izgleda menza; redovi stolova s nekih metar, metar i pol između za prolaz. Vidim jadne studente kako s punim tacnama doslovno preskaču tog psa, samo čekam kad će se netko spotaknuti ako se pas pomakne i istresti mi na glavu svoju večeru. Najnormalnije objasnim kolegici da je pas na prolazu, da ga ljudi moraju preskakati i da im to nije baš zgodno, naročito ne s tacnama pa da ga, eto ako nije problem, povuče pod stol a ova mi mrtvo ladno odgovori kako njen pas ima pravo da leži gdje hoće jer tako kaže zakon o psima vodičima.

Ima već neko vrijeme, radio sam u pozivnom centru i bilo je sa mnom, između ostalih još par slijepih kolegica i kolega. Šesnaest radnih stanica složenih u krug s dva prolaza od otprilike isto metar i pol po sredini. Naravno, kolegica sa psom sjedi na prvoj stanici do prolaza kako bi joj, jelte, bilo lakše i naravno, pas umjesto pod njenim stolom pogađate, nasred prolaza. Kolegice draga, pas ti blokira prolaz, šesnaest ljudi ga ili preskače ili zaobilaze cijeli krug do drugog prolaza, što ga ne staviš pod noge? Ajoj, znaš, pa njoj je ispod stola hladno jer su pločice, na prolazu je tepih pa joj je toplije pa mala je ona, ne zauzima puno mjesta… Ima pravo.

Neke od dražih situacija su mi iz javnog prijevoza. Prva je kad se između sedam i osam ujutro radnim danom kad ljudi čak izbjegavaju ući u tramvaj ili autobus nađe netko slijep sa psom vodičem i pošto poto se hoće nagurati tamo. Hajde što stvarno nema mjesta i nije ni lijepo ni korektno uvući psa u takvu gužvu ali kako, pobogu, možete uopće izignorirati dobrobit te životinje? Imam pravo ući. Ona još malo draža je iz niskopodnih tramvaja kad se slijepac namontira na ono sjedalo predviđeno za osobe s invaliditetom a onda psa parkira lijevo od sebe na prolaz koji je jedva širok pola metra pa jadni putnici preskačite i to još po dužini, nema veze što je tramvaj u pokretu i postoji realna šansa da zbog krivine ili kočenja izgubite ravnotežu i nagazite jadno pseto, ja imam svoja prava. Ona još malo draža mi je iz autobusa gdje sam opetovano doživio da kad idem negdje s korisnikom psa da vozač ne otvara prva vrata i putnike tjera da koriste ostale izlaze pa onda još slijede pretumbacije po cijelom vozilu kad se netko tko je htio kupiti kartu probija kroz pola busa do vozača. Jebeš to, ja imam svoja prava. Četvrta i definitivno najdraža situacija je kad se psi vodiči onako fino zbog posljedica dermatitisa i još pokoječega usmrde i u toplije vrijeme u javnom prijevozu ne možeš disati od toga a ne daj bože da kao opjevani Petar ispuste vjetar. OK, OK, znam da neki ljudi u javnom prijevozu ljeti bazde i gore od pasa ali ipak, javni je prijevoz prvobitno bio zamišljen tako da se judi i životinje prevoze posebno. Ne znam pouzdano je li to zbog reakcije na prava korisnika pasa vodiča ili ne ali u Zagrebu se sada javnim prijevozom mogu voziti i drugi kućni ljubimci do ofređene kilaže pa sad vidite što sve imamo u tramvajima i autobusima. You gotta fight for your right!

Kad sam već kod javnog prijevoza ne mogu a da ne spomenem taksije. Neke taksi službe odnosno vozači koriste za taksiranje svoja privatna vozila dok druge imaju službena. Neovisno o tome, svaki vozač nakon prijevoza slijepe osobe sa psom mora izaći iz smjene i odvesti vozilo na čišćenje. Nepotrebni trošak goriva i gubitak jedne ili dvije vožnje dok se to obavi plus trošak čišćenja ako ga ne obave sami ali sve zato što mi imamo svoja prava. Kad su iz jedne taksi službe odbili primiti korisnicu sa psom nastao je bio medijski pičvajz no tada nažalost još nisam imao stranicu ali ta je osoba uživo čula moje mišljenje o tome. Naravno, može taksist ako je neodgovoran ne očistiti vozilo ali tad riskira da mu netko izađe prljav iz taksija ili ne daj bože, da doživi napad zbog alergijske reakcije. Danas smo, zahvaljujući zdravom životu postali alergični na sve živo i neživo i ovo nije trubljenje u prazno. Ali, ako bi taksisti korisniku psa naplatili dvostruko kako bi kompenzirali troškove čišćenja, nepotrebno potrošenog goriva i gubitak zbog izlaska iz smjene opet bi nastao medijski linč kako su slijepi diskriminirani jer moraju dvostruko plaćati zato što su slijepi.

O restoranima da ne pričam. Možda slijepi imaju pravo uvesti psa vodiča gdje god žele ali dragi moji, imaju i drugi ljudi pravo jesti svoj više ili manje plaćeni obrok bez prisustva životinje u prostoriji. Ako su iz ugostiteljskih objekata gdje se poslužuje hrana iskorijenjeni pušači isto bi trebalo biti i sa životinjama. Nema stvarno boljeg začina jelu dok ti ispod susjednog stola smrducka nečije kerče ili ne daj bože, namjesti se pred tebe i žica hranu ili ti uvali njušku u tanjur a sve zato što ja imam pravo. Gdje su točno prava ostalih gostiju restorana?

Ima još. Samoposlužne trgovine, znate, onako, nabijene policama i rafovima da se iskoristi svaki kvadratni centimetar mjesta pa se dvije osobe jedva mogu mimoići. Naravno, tu je i naša slijepa osoba puna svojih prava koju prodavačica vodi kroz dućan, ova opet vodi svoje psetance koje opet maše repom kao da ga plaćaju i tres tres po artiklima na policama. Samo čekaš da se nešto poruši i onda prodavačice, onako sve sućutne hodaju za tobom i vraćaju nered na mjesto. Dobro je još dok se radi o zapakiranim stvarima al ajd prođi među policama s otvorenom hranom, tek onda nastaje cirkus ali ti kasnije prodaj voće po kojem je njuškao i slinio pas. To je tako ako sa psom odeš samostalno do dućana no u većini situacijaa, naročito u veće markete ideš s pratnjom ali inzistiraš da mora ići i pas jer on ima pravo. E nema! Ako hodaš s videćom pratnjom onda ti pas nije potreban i ne moraš ga tegliti sa sobom samo zato što ti zakon daje tu mogućnost. Naravno, ti moraš, ti imaš svoja prava.

Ima svakakvih situacija na ovu temu, evo za kraj i jedna hipotetička. Slijepa osoba sa psom treba se zaposliti već negdje i radit će u malom uredu od pet-šest kvadrata s još jednom kolegicom ili kolegom. Zakon kaže svoje, prava su tu gdje jesu. Sad opet imamo what if situaciju. Što ako su kolegica ili kolega alergični na dlaku? Što ako kolegica ili kolega imaju fobiju od pasa ili životinja uopće? Hoće li vlasnik ili direktor tvrtke časom počasiti pronaći slijepoj osobi ili spomenutoj kolegici ili kolegi novo radno mjesto pa u taj ured staviti nekog tko nije alergičan ili fobičan? How yes no, yes little duck, ali, kaže li se ovoj hipotetičkoj slijepoj osobi da na posao ne može dolaziti sa psom vodičem jer je situacija takva onda će se opet naći naša vrla Udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet i Mira Katalenić koja će zapomagati po medijima kako su slijepi diskriminirani. Ne bi se ni na trenutak pomislilo da tvrtka iz priče možda ne može zamijeniti alergično-fobičnu djelatnicu nekom drugom jer nemaju adekvatnu i stručnu osobu za taj posao a logično je pretpostaviti da ako već slijepa osoba radi u njenom uredu da obavljaju srodan ili zajednički posao te se nadopunjuju u izvršavanju svojih radnih obaveza.

No, pustite vi sve ovo na jedno uho unutra a na drugo van. Slijepi korisnici pasa vodiča imaju svoja zakonom garantirana prava i nema drugih prava do njihovih. Nitko slijepima neće uskraćivati njihova prava rekla je Jadranka Kosor, nemate se pravo ni ispričati ako ste slučajno, zbog gužve u lokalu propustili primijetiti da je netko slijep ušao sa psom. Što nas briga za prava drugih ljudi, naša su nama najbitnija. Žalosno ali istinito, korisnici pasa vodiča uvijek prigodno zaboravljaju da su prava i slobode pojedinaca ograničena pravima i slobodama drugih pojedinaca. Koliko god da ti imaš pravo ući sa psom u restoran toliko pravo imam i ja u tom restoranu pojesti plaćeni obrok bez da gutam dlake koje lete zrakom zbo mahanja repom, bez da udišem miomiris dermatitičnog psa i bez da mi njuška tvog psa završi u tanjuru. Zašto bi tvoje pravo bilo važnije od mog samo zato što si slijep? Imaš i ti pravo ostaviti psa kući, uzeti u ruke štap i na mjesta gdje inače nije primjereno doći sa životinjom i ti doći bez nje.

Zakon treba postojati, slažem se u potpunosti. Treba postojati zbog situacija gdje se prava slijepih korisnika pasa neprimjereno krše ali ne treba se busati u prsa tim zakonom ama baš uvijek i ama baš svugdje. Treba nekad uključiti onih nekoliko kila sive mase smještene između ušiju i malo razmisliti prije postupanja o prikladnosti vođenja psa vodiča na određena mjesta. Pas vodič je, unatoč nastojanjima da ih se beatificira i kanonizira ipak samo pas sa svim uobičajenim psećim potrebama, karakteristikama, ponašanjem i nevoljama u koje nas svojim ponašanjem može uvaliti. Time što je školovan za psa vodiča nije postao sveta krava ili zlatno tele, i dalje je canis lupus familiaris ilitiga samo pas.

Kraj

Podijeli putem...facebooktwittergoogle_plusmailfacebooktwittergoogle_plusmail