Prezentacija pomagala za slijepe i visoko slabovidne, Klub UZS 27.02.2014

Na sranicama Udruge slijepih Zagreb (ne, nije tipfeler, tamo baš piše “sranice” a ja se s tim potpuno slažem pa doslovno prenosim) je ovih dana pisalo da će se u četvrtak, 27. veljače u 16:30 u Klubu Udruge slijepih Zagreb održati prezentacija pomagala za slijepe i visoko slabovidne osobe. Bijah tamo, pogledah pa odlučih to s vama podijeliti.

O sranicama USZ ću neki drugi put, tamo divnih stvari primijetih a sljedećih nekoliko odlomaka ipak ću posvetiti prezentaciji pomagala, za to me i plaćate, zar ne? Prezentirala su se pomagala iz tvrtke “Tiflotehna” i iz Hrvatskog saveza slijepih (nije baš da vidim neku razliku ali kad oni tako žele tako će i dobiti). Naime, “Tiflotehna d.o.o.” je tvrtka koju su osnovali uglavnom djelatnici Saveza zbog raznoraznih uvozno-izvozno-carinskih i ostalih propisa koje je izumotvorilo Ministarstvo financija i sve njemu podležne institucije, takva je barem službena priča. Ima li neslužbene saznat će se prije ili kasnije no o tome ne bih nagađao.

U navedenih 16 sati i 30 minuta u prostorijama Kluba pojavilo se nekih maksimalno dvadesetak ljudi uključujući i prezentere i tajnika USZ Gorana Tomaškovića koji je s par kratkih rečenica najavio o čemu se radi i prepustio podij Mladenu Meničaninu, ekonomu HSS-a i Tomislavu Juzbašiću, neslužbenom informatičaru i Katici za sve ostalo u Savezu. Nakon par uvodnih riječi Mladen je počeo sa svojim dijelom prezentacije koji se sastojao od predstavljanja četiri elektronska povećala za slabovidne osobe i one koji se tako osjećaju.

Prvo na redu bilo je ručno prijenosno povećalo njemačke tvrtke “Reinecker Vision” imenom MiniMAX. Ne, ne vjerujem da su ga Švabe nazvale po nekoć poznatom komedijašu Milovanu Iliću Minimaksu ali je ime u svakom slučaju zanimljivo. Kako god, stvarčica je simpatična, veličine je otprilike kao nekadašnji mobiteli, ima klizni ekran od 2,8 inča a ne tri kako je to Mladen zaokružio čijim se pomicanjem automatski i uključuje, povećava od 1,5 do 6,5 puta (Mladen je to opet zaokružio na 7) na nekoliko različitih kontrasta (prirodne boje, bijelo-crno, crno-bijelo, plavo-žuto-žuto-crno, zeleno-crno) i to sve skupa s automatskim fokusom. Punjive baterije se neprekidno mogu koristiti otprilike tri sata a toliko dugo se i puni. Cijena ove divote je s uračunatim PDV-om 2900 glodavaca odnosno 382 eura.

Slika prikazuje ručno elektronsko povećalo MiniMAX

Sljedeće povećalo na redu bilo je Mano, također njemačke proizvodnje. Mano ima malo veći ekran, tri i pol inča i također nešto veću mogućnost povećavanja (do 20 puta) a najveća mu je prednost što ima dodatne nožice dako da ekran nije potpuno polegnut na stol nego stoji pod određenim nagibom. ovakav dizajn daje nam dvije prednosti a to su ugodnije čitanje bez grbljenja nad stolom te mogućnost pisanja uz praćenje olovke povećalom. Osim ovih prednosti tu je i memorija koja može pohraniti tri fotografije a sam uređaj pruža mogućnost snimanja cijele stranice te naknadnog uvećavanja te stranice na željenu veličinu teksta. Od ostalih mogućnosti isto kao i njegov prethodnik ima automatski fokus, nekoliko različitih kontrasta te autonomiju baterije od dva i pol sata iako nam je Mladen rekao tri. Cijena ovog ljepotana je 4800 glodavaca ili 632 eura.

Nakon Nijemaca stiglo je povećalo koje spada u inteligentna rješenja iz Švedske. Tvrtka “Low Vision International (LVI)” jest švedska a ime povećala je MagniLink Visus. Prednost ovog povećala je što ima ručku kao klasična povećala na leću, prema mom skromnom mišljenju malo liči na svemirsku četku za kosu. Ekran je veći, 4,3 inča a uz sklopivu nožicu omogućava ravnomjerno držanje distance od papira koji čitamo. Radni vijek baterije je do četiri sata a puni se nešto kraće od toga te ima mogućnost punjenja preko svog punjača ili preko USB porta na računalu. Uz auto fokus nudi tri kontrasta, prirodno, crno-bijelo ili bijelo-crno na povećanju do maksimalno osam puta. Jedna od prednosti ovog povećala je što se na njemu može isključiti ugrađeno svjetlo što omogućuje čitanje s TV ili računalnog ekrana bez refleksije. Ovaj Šveđanin košta 4700 kn ili 618 eura. Pretpostavit ću da je cijena nešto veća u odnosu na prethodnike zbog tehnikalije da njegov ekran ne koristi klasičnu LCD tehnologiju nego AMOLED što bi valjda u konačnici trebalo biti bolje rješenje za kvalitetan prikaz.

Slika prikazuje elektronsko povećalo MagniLink Visus

Na kraju priče o povećalima predstavljeno je i jedno stolno čudovište također od tvrtke “LVI” imenom MagniLink Vision, model koji je pomalo modularan i sam korisnik određuje njegove karakteristike. Doslovno se može sastaviti od dijelova kao što su kamera koja može biti obična ili HD, može se odabrati hoće li se uz kameru kupiti i klizna podloga za polaganje pisanog materijala te također postoji i izbor hoće li se uz povećalo nabaviti i monitor i koje veličine. Svaki od ovih dijelova dodatno povećava cijenu ali je “LVI” ostavio krajnjem korisniku mogućnost da ne mora kupovati monitor ako već posjeduje neki ili je voljan spojiti kameru na TV prijemnik. Pomična podloga je također opcija bez koje se može a vrlo često zauzima i previše mjesta, to je recimo razlog zašto osobno vrlo rijetko koristim stolno elektroničko povećalo. Također je izborna opcija hoće li povećalo imati mogućnost spajanja s osobnim računalom ili ne. Ovo je malo profesionalniji uređaj koji uz najveći ponuđeni ekran može optički povećati do 60 puta . Ima dvanaest različitih izbora kontrasta te podešavanje intenziteta osvjetljenja. Osim ovog ima i tzv. vodilju s kojom korisnik može pratiti uvećani tekst a također ima i mogućnost usredotočenog čitanja što znači da se na ekranu vidi samo redak teksta koji se trenutno čita dok je ostatak zatamnjen. Ove Lego kockice korisnika koštaju minimalno 8000 glodavaca ili 1050 eura a uz nadokupljavanje dodatne opreme može se vrlo lako iskeširati i dva do tri puta veća cijena.

Slika prikazuje elektronsko povećalo MagniLink Vision

I tako ispratismo Mladena i dođosmo do Tome. On je imao nešto manje uređaja količinski ali bome cjenovno ne zaostaju nimalo, dapače, prema cijeni ovih igračkica gore navedena povećala su sitniš. Pa, prvo čudo na redu je Pearl. Proizvođač “Freedom Scientific”, zemlja porijekla Sjedinjene Američke Države i da odmah u startu kažem i cijenu, 9600 kn ili 1264 eura. Za ove sitne pare dobijete samostojeću foto kameru s blicom i senzorom pokreta koju USB kablom vezujete na računalo. Uz kameru dobijate i softver zvan OpenBook, također FS-ovo remek djelo i kombinacijom kamere i softvera na računalu možete slikati dokumente, napraviti OCR te to direktno čitati ili negdje pospremiti. Kako i sam Tomo reče, kvaliteta OCR-a nije jednaka onoj koja se postiže skenerom ali ovo ipak ima nekoliko prednosti. prva je što je ovo vrlo praktičnija naprava za slikanje računa i ostale pošte, nekog novinskog članka ili nečega što treba pročitati odmah i u hodu bez previše gnjavaže. Druga je prednost što uređaj nudi mogućnost da automatski počne čitati digitalizirani tekst nakon prve stranice i što se dalje slika ide automatski u čitanje. Kamera ima detektor pokreta i automatski shvaća da je stranica zamijenjena te okida sljedeću fotografiju a za to vrijeme se na računalu uredno čita ono što je već prepoznato. S obzirom na cijenu i kvalitetu skena ovo nije za nas knjigoljupce ali je neporecivo praktično za urede, poslovne ljude i slične načine upotrebe.

Nastavak priče me pomalo žalosti jer se nakon prezentacije povećala i Pearla veći dio okupljene ekipe razišao a ostalo je samo nekoliko entuzijasta koje u današnje vrijeme još uvijek zanima i brajica. Drage slijepe dame i gospodo, bez brajice nema pismenosti, nema čak ni malo produktivnijeg pisanja u Wordu i nemojte bježati od nje. Ali dobro, vratit ću se možda još na to. Sljedeći prezentirani uređaj je brajična elektronska bilježnica i ujedno i računalni brajični redak Active Braille njemačke tvrtke “HandyTech”. Uređaj ima četrdeset kućica, ima hrpu klasičnih mogućnosti kao i većina igračkica ovog tipa ali ima nešto vrlo novo a to je ATC (Automatic Tactile Control) ili ti ga automatska kontrola dodira, ako sam dobro shvatio to je baš patentirana HandyTechova tehnologija. U najkraćim crtama to znači da svaka slovna kućica ima senzor koji detektira vaše prstiće i prati što radite a ovisno o tome kako podesite njegove mogućnosti on automatski surađuje s vama. Najjednostavniji prikaz ovog je automatski prelazak u novi redak bez potrebe da se to kao nekad ranije odradi ručno pritiskom na tipku. ATC prilično pomaže u učenju brajice, ima i nekih simpatičnih igrica za slijepe vezanih za brajicu, a konkretno ovaj model je vrlo praktičan i za glazbenike koji se služe brajičnom notacijom. Ukoliko po njemu pišete note redak vam je sposoban odsvirati ono što ste napisali a i svaku notu posebno kad je dodirnete na retku. Mogao bi opis ovog retka produžiti unedogled, PDF s uputama ima nekih 150 stranica ali poštedjet ću vas toga. Neću vas poštedjeti saznanja o cijeni; cijelih i okruglih 40000 hrvatskih kuna ili ti ga 5264 eura.

Malo po malo, mic po mic i stigli smo do kraja. Kako već napisah, na prezentaciji je bilo nekih dvadesetak ljudi što i nije za neku pohvalu ali je već postalo uobičajeno. UZS ima 600 članova samo u Zagrebu i još 400-tinjak u okolici pa da se nije moglo skupiti malkice više posjetitelja je stvarno za svaku kritiku. Prezentacija kao prezentacija, moglo je to biti i malo bolje ali vidio sam i gorih, što da vam kažem. Vidi se da je rađena gotovo bez ikakvih priprema i poprilično navrat-nanos ali ako dobro zažmurimo na jedno i pol oko ima prolaz. Saznali smo većinu najbitnijih činjenica a sad što sve to nije bilo u revijalnom tonu preživjet ćemo. Ono što mi je pomalo smiješno a pomalo opet onako po domaću balkanski je to što je famozna “Tiflotehna” napravila jedan popriličan propust i vrlo neprofesionalan gaf a to je da je za potrebe prezentacije posudila netom prodani Active Braille od Hrvatske knjižnice za slijepe. Što da pošten čovjek misli o firmi koja na lageru nema barem jedan ogledni primjerak proizvoda koji prilično masno prodaje kako bi mogla odrađivati ovakve prezentacije i kako bi netko tko je možda zainteresiran da kupi taj uređaj mogao dotični vidjeti prije nego što iskešira pet somova eura? Sve mi se nešto čini da djelatnicima ove tvrtke ne bi bio nikakav problem potencijalnom kupcu reći: “Pa prošetajte do knjižnice, oni ga tamo imaju”. Krajnje neprofesionalno ali što ćemo, živimo gdje živimo i to jednostavno tako ide.

Sve u svemu, s prezentacije nisam došao nešto previše pametniji nego što sam tamo otišao osim što sam vidio par poznatih faca i zavirio u čari neke novije tehnologije. Naravno, za nas obične smrtnike gotovo ništa od prezentiranog nije dostupno osim ako ne dignemo nenamjenski kredit jer HZZO dijeli doznake za ovakva pomagala samo učenicima i studentima na redovnom školovanju a nas ostalih 5800 tko šiša. Daleko smo mi još od Unije iako smo službeno primljeni u nju.

Kraj

Podijeli putem...facebooktwittergoogle_plusmailfacebooktwittergoogle_plusmail