I evo nas u posljednjoj epizodi ovog dijela Smart Wars sage odnosno na samom kraju izvorne trilogije. Kroz posljednjih mjesec dana, vaš je omiljeni autor uspio nabaviti i uredno vratiti preporučenibest buyVivax Smart Fly II, nabaviti polovni Samsung Galaxy Core 2 i konačno malo zaviriti na tamnu stranu Sile.
Moram priznati, nakon prvobitnih razočaranja s nekoć preporučenim telefonom s Core 2 imao sam znatno ljepša iskustva i iako je taj telefon nažalost zapeo na danas pomalo zastarjelom Androidu 4.4.1 ne mogu poreći da smo se sasvim lijepo družili nekoliko tjedana. Druženje ćemo nastaviti kroz neko vrijeme, trenutno je na posudbi kod drugarice KB kojoj je Galaxy S4 oslijepio pa će, kad se riješi neki novi telefon ili popravi stari Core 2 pronaći put natrag do mog X-Code Winga. Što ću kasnije s njim nisam ni sam pametan, potrebu za dva telefona nemam. Možda ga oplemenimcustom ROM-om da izvidim kakvo je stanje s novim Androidom a možda smislim i nešto drugo, time ću razbijati glavu kad za to dođe vrijeme. Ako je Lucas mogao čekati dvadesetak godina između kraja izvorne i snimanja početne trilogije, mogu valjda i ja koji mjesec, zar ne?
Al’ dobro, nije se iOS vratio u moj X-Code Wing zato što je Core 2 posuđen. Vratio bi se iovako ionako. Kako sam pisao u prošloj epizodi, Core 2 na Mica maca sustavu nije zadovoljio moje korisničke potrebe.
Hardver
Neću biti blesav i mahnit i ne pada mi na ovo malo pameti što mi ostalo, ako uopće i jeste uspoređivati Core 2 sa mojim posljednjim iLjubimcem 6S Plus, toliko lud stvarno nisam. Kažu mi neki drugari da baš nije fer uspoređivati ga ni sa starim 4S no nažalost, drugu referentnu točku nemam a ipak smatram da je koliko toliko fer dati hendikep od otprilike tri godine prilikom ovakve usporedbe. Znam, jasno mi je, Core 2 nije telefon u rangu iPhonea, definitivno ne ali uz činjenicu da je iPhone 4S pušten u prodaju u zadnjem kvartalu 2011. a SamsunGalaxy Core 2 u srpnju 2014. mislim da ipak ima nekog smisla, pa makar samo meni. Suma sumarum ili što bi se na latinskom reklo na kraju krajeva 4S i Core 2 mogli su se famozne 2014. kad je onaj prvi bio već odavno outdated a ovaj drugi brand new kupiti za više manje istu cijenu i bilo bi fer i pošteno da onda imaju i više manje iste performanse no nažalost, nemaju.
Neću vas gnjaviti taktovima i frekvencijama procesora, koprocesora i grafičkih čipova i sličnim stvarima, nema nešto preveć smisla jer to sve možete pročitati i na GSM Arena sajtu. Dvije glavne i odmah uočljive razlike su dvostruko veća ugrađena memorija na 4S i ponešto veći ekran na Core 2. 4S dolazi sa 16 gb ugrađene memorije dok Core 2 ima samo 8. Core 2 ima dijagonalu zaslona od 4,5 inča a 4S samo 3,7. Naravno, Core 2 može se proširiti dodatnim SD karticama dok je 4S fiksan s memorijom ali evo, u gotovo tri godine korištenja nisam prešao zauzetost od 13 gb sa sustavom i čak sam i novi telefon nabavio u varijanti od 16 gb dok je Core 2 gotovo nemoguće koristiti bez umetanja dodatne SD kartice.
No pustimo sad to. Dimenzije zaslona slijepim korisnicima nisu toliko bitne a i mišljenja su previše različita da bi se postavila dijagnoza treba li slijepima veći ili manji zaslon. Neki kažu da im se lakše snalaziti na manjem dok drugi opet vele da veći zaslon pruža bolju preglednost čak i ako se ne gleda nego samo pipka. Tu smo izgleda u kategoriji sa ženama koje se također ne mogu dogovoriti jel bolji manji ili veći. Ono što je važno istaknuti jest da Core 2 radi sporije, sporije otvara aplikacije i njihove zasebne prozore a da ne govorim o tome da je vrijeme odaziva, na hrvatskom response time, daleko, daleko veći nego na iPhoneu.
Moje je skromno mišljenje da bi tri godine noviji telefon trebao u ovim segmentima biti jednako dobar i brz no neki se opet ne slažu sa mnom. Drugar DS koji također posjeduje Core 2 smatra da se to nikako ne može uspoređivati no opet, ja smatram da bi se, s obzirom na dobnu razliku trebalo i moglo. Al’ opet skrećem i to ne samo s teme. Sporost rada čitača zaslona ne leži samo u (možda) slabijem hardveru, ima tu i nekih drugih sitnica.
Softver
Znamo da je Android sustav kao takav, najblaže rečeno, varijabilan. Kupi LG dobit ćeš jedno, kupi Sony nešto drugo. Kupi HTC ili Huawei nešto treće ili četvrto a kod Samsunga tu je nešto peto odnosno Samsungov TouchWiz, tj. Android prilagođenog sučelja za Samsungove mobilne telefone. Na našu veliku sreću, pri čemu mislim na slijepe korisnike, TouchWiz je poprilično pristupačan i nisam imao nekih većih problema s njim. Je li tu pomoglo trogodišnje iskustvo u korištenju ekrana na dodir ili sam jednostavno wunderkind ne bih znao no, kako rekoh, upoznali smo se i počeli razgovarati vrlo brzo i što bi rekli Ameri, za vrlo kratko vrijeme prošli put od prve do druge, treće i četvrte baze. Eh, kad bi tako bilo i sa ženama gdje bi mi bio kraj.
Ono što mnogi zamjeraju iOS-u a i sam priznajem da je pomalo naporno je famozni iTunes i isključiva povezivost s računalom preko njega. OK, OK, ne skačite, znam da ima i alternativnih rješenja no meni se iskustveno nisu pokazala dugoročno dobra a i opet su znatno kompliciranija od klasičnog copy/paste kakav Android pruža svojim korisnicima. Druga, pomalo srodna stvar je isključivo instaliranje aplikacija sa App Storea dok je za Android vrlo lako i nabaviti i instalirati aplikacije direktno sa SD kartice iz .apk datoteka.
Ovo potonje, pogađate, otvara široki spektar mogućnosti instaliranja nelegalnog (čitaj: besplatnog) softvera što je, uz cijenu, pretpostavljam jedan od najbitnijih razloga zašto se većina korisnika odlučuje za prelazak na tamnu stranu, Sila je prejaka. Koliko je to etički/moralno ispravno prepustit ću nekom drugom da sudi, nisam ni sam izliječen od štednje novaca ako je to moguće. Kao primarno iOS korisnik plaćam aplikacije ali ipak povlačim granicu između razumnih i nerazumnih cijena te uvijek prvobitno tražim neku free alternativu a tek se onda odlučujem za virtualno peglanje kartice. Naravno, da ne moram ni ne bih ali život u Apple obitelji ima svoju cijenu.
Softverski, onome kome pristupačnost nije nešto prebitno u životu telefon je solidan, prepun funkcija, mogućnosti, postavki. Stvarno se da lijepo isprilagođavati bez dodavanja dodatnih aplikacija i kad se uđe u štos i shvati što tu s čime divani od Core 2 se može stvoriti sasvim dobar pametni uređaj u mid range klasi no ako gledamo stvari s aspekta nas nekoliko promila koji imamo malčice drugačije, da baš ne velim posebne potrebe stvari izgledaju a little bit different.
Pristupačnost
Za ovaj je model telefona karakteristično što možete koristiti tri (brojkom: 3) različita čitača zaslona. Tu je uobičajeno ugrađen Google Talkback, postoji nešto što se zove Shine i oko čega se lome koplja valja li ili ne a tu je i nešto isključivo vezano za Core 2 telefone a to je češki proizvod naziva BlindShell. Druga dva nabrojana nisam isprobao, prvi zbog nedostatka vremena i zbog upitne funkcionalnosti a drugi zato što su proizvođači uklonili demo sa Google Playa a taman nekako kad sam s drugom TJ dogovarao da mi pošalje .apk za njega morao sam posuditi telefon pa će ta priča pričekati neka sretnija vremena. Reći ću samo da je BlindShell aplikacija posebno razvijena za Core 2 i da se kod braće Čeha može u paketu kupiti jedno s drugim za nekih tristotinjak eura i da ne preporučuju korištenje svog proizvoda ni na jednom drugom modelu telefona, Core 2 se izgleda tu pokazao kao najstabilniji a to je, moram priznati, i razlog zašto sam bio vrlo sretan kad mi se ponudio polovni Core 2 prije nekih mjesec dana. Ako je dovoljno stabilan Česima, bit će valjda dovoljno stabilan i meni a o testiranju slijepe školjke da ne pričam.
Kako bilo da bilo ipak sam se uspio pozabaviti samo s Talkbackom i tu se nisam nešto pretjerano oduševio. Kao i na iOS-u, sve skupa više ili manje radi na principu klizanja, listanja i dvodira mada u nešto manjem opsegu. Talkback je, barem sa Android Mica macom dogurao do klizanja i listanja s jednim i dva prsta te dodirom i dvodirom jednim. Voice Over je tu znatno napredniji sa svojim jednostrukim, dvostrukim i trostrukim dodirima od jednog do četiri prsta te klizanjima i listanjima u svim pravcima od jednog prsta do tri. Tu je naravno i rotor koji pruža cijeli dodatni skup kontekstnih mogućnosti pa da više ne nabrajam. Talkback opet ima nešto drugo, mogućnost višesmjernih gesti koje obavljaju određene funkcije uključujući globalni i lokalni kontekstniizbornik no ako bih bez ikakve subjektivnosti doslovno na papir u dva stupca stavio samo broj gesti i mogućnosti koje otvaraju Voice Over bi debelo pretegnuo vagu na svoju stranu.
Kako nisam imao prilike isprobati ne znam je li Shine nešto bolji ili gori po ovom pitanju. BlindShell se ne može računati u ovo jer ima sasvim drugačiji modus operandi od svih dosad viđenih čitača za telefone s ekranom na dodir a već sam vam i obećao da ću se njime pozabaviti u nekoj drugoj priči.
Da se ipak, vratim Talkbacku. Čak da mu i zanemarim razliku u mogućnostima ulazne navigacije ipak tu ima još ponešto što se zanemariti ne može. Prva je stvar nešto što zovem linearna navigacija a što je mogućnost istraživanja zaslona od stavke do stavke redom. I s Voice Overom i s Talkbackom to se radi listanjem jednim prstom ulijevo ili udesno i kod Voice Overa to radi besprijekorno dok je kod Talkbacka neizrecivo nekonzistentno. Trebalo mi je nešto vremena da shvatim kako Talkback zahtijeva sasvim drugačije izvođenje geste što je ujedno i druga zamjerka. Na iPhoneu ili nekom drugom iUređaju dovoljno je listati za širinu otprilike dva prsta što se može raditi i većim brzinama, telefon sve prihvaća i radi što već mora raditi. Na Talkbacku sa Core 2 i Mica macom da bi se prihvatilo listanje treba prstom doslovno polako razvući gestu od jednog do drugog kraja telefona, otprilike kao djevicu po klitorisu i čak ni tad nije sigurno hoće li zaslon dobro očitati gestu i napraviti pripadajuću radnju. Ne mogu nabrojiti koliko mi se puta dogodilo da prelistavam izbornik postavki i nakon tri ili četiri izlistane stavke odjednom imam fokus na statusnoj traci a Talkback mi čita obavijesti i stanje mreže i baterije.
Naravno, nije sve baš tako sivo i tu je, uz linearnu navigaciju i ona slobodna koja se na Androidu službeno zove Istraživanje dodirom a koju ja volim zvati umjetničko klizanje. Za razliku od linearne navigacije ovo radi znatno pouzdanije mada se tu javlja malkice drugačiji problem. Istraživanjem dodirom možete brzo i lako doći do svake stavke na zaslonu no potrebno je da prethodno znate gdje se ona nalazi. Hajd’, neke tipkice su više manje uvijek na svojim mjestima no poveća hrpa toga nije. Kod neke kompliciranije aplikacije vrlo ćete lako promašiti ono što tražite i dobrano ćete se pomučiti to pronaći ukoliko nemate mogućnost linearne navigacije a u ovim testnim uvjetima linearna se navigacija nije pokazala nimalo dobrom i tu sad imamo problem. Poveći broj aplikacija doslovno treba pospremiti u mišićnu a i onu drugu memoriju da bi se relativno elegantno i u razumnom vremenu moglo pristupiti određenim stavkama na ekranu ili drugim riječima, proces učenja i navikavanja je znatno duži nego na iOS-u s Voice Overom. Nemam tako dobru koncentraciju da bih um, dušu i tijelo natjerao na razinu nekog tko u rukama nije imao dodirni telefon pa da se mogu učiti od nule no odgovorno tvrdim da bi proces bio znatno, znatno duži nego onaj koji sam prošao na iPhoneu.
Da se nadovežem na nekonzistentnost gesti listanja moram spomenuti i uređivanje teksta. Pišem poruku, bilješku, podatke o kontaktu, whatever. Naravno pogriješim ili moram nešto promijeniti kako bi i svatko drugi i u lokalnom kontekstnom izborniku odaberem stavku za navigaciju, listam gore-dolje slovo po slovo ili riječ po riječ i sad pogađajte koliko mi je pokušaja trebalo da dođem do neke greške? Fokus svako malo iskače i baca me na neka druga daleka i neželjena mjesta i onda povratak u polje za uređivanje pa vidi gdje si stao, odlistaj tri četiri znaka ili riječi pa opet u materinu.
Ovdje sam se malo izjadao, što ću no ipak valja uzeti u obzir da je ovo ipak relativno spor i jeftin telefon sa nešto starijim operativnim sustavom. Rekli su mi i drugi a vidio sam i sam na nekim malo jačim modelima s Android Lizalicom da je gestiranje nešto bolje i brže no vjerojatno to opet ovisi o uobičajenim faktorima tipa proizvođač/model/serija/tržište itd, itd. Osobno sam malo testirao Xiaomi My 3 i navigacijski je sve bilo korektno no kad sam namontirao prst na nekoliko widgeta muk i tišina. Sve lijepo čita i navigira ali neće da se druži s widgetima a oni su mi se baš jako svidjeli među Android mogućnostima i opet je zov tamne strane Sile postao jak.
Prije tri godine, još dok sam bio običan padawan tamna bi me strana Sile sigurno još jače privlačila mogućnostima kao što su javljanje na poziv Home tipkom i prekidanje poziva na Power što stvarno više nego dobro radi na Core 2 ali danas ipak više ne. Javiti se na poziv i prekinuti isti koristeći Voice Over više je nego lako i jednostavno bez obzira koristi li se magic touch ili se zdravo seljački prstom pronađe virtualna tipkica za javljanje. Nažalost znam, na Android telefonima je to znalo biti prilično problematično kod nekih proizvođača i modela pa je tu bilo svega od instaliranja alternativnih launchera do identifikatora pozivatelja i da dalje ne nabrajam. Što zbog lijenosti a što zbog prihvaćanja onog što mi život pruža aktivirao sam na Core 2 ove mogućnosti i priznajem, sasvim lijepo rade no pretpostavljam da bi se nekako uspio javiti i prekinuti na TouchWizu i bez toga. Samsung se prilično potrudio da olakša život korisnicima Talkbacka a to što je Androjad sustav kakav jest a Talkback još u nekoj predpubertetskoj razvojnoj fazi nema veze s tim.
Ako još spomenem dvije stvari koje me načelno muče kod starog Androida mislim da polako možemo ovo privesti i kraju. Jedna od njih, kako čujem riješena na Lizalici je pristup webu i rad s web aplikacijama. Talkback na Mica maci ima povećih problema s ovim. Pristup webu, kako sam već pisao, rješava se instalacijom novijih i modernijih preglednika kao što su Google Chrome ili Mozilla Firefox za Android no pristup web sučeljima kakvo često koriste aplikacije za korisnike starih Androida još je prilično nerješivo osim ako imaju sreću da nađu aplikacije za istu namjenu a koje ne koriste web sučelje. Nadogradnja na noviji sustav tu bi bila za sve najbolje rješenje i to me dovodi do druge stvari koja me jako smeta.
Moj stari 4S koji je izašao krajem 2011. godine, koliko god da je spreman za mirovinu i odbrojava zadnje dane trenutno ima instaliran iOS 9.2.1 ili drugim riječima, najnoviji iOS koji je izašao pred dva ili tri dana. Galaxy Core 2 koji je tri godine mlađi zapeo je s nadogradnjama sustava lani i faktički ga nije moguće nadograditi na prvi sljedeći sustav u nizu. Korisnicima čitača zaslona koji imaju problem s pristupom aplikacijama s web sučeljem preostaje ili routanje i ubacivanje custom ROM-a u telefon ili izvlačenje određene količine krznatih životinjica iz svojih novčanika da bi mogli koristiti svoj omiljeni sustav u nešto većem potencijalu nego su to radili dotad. Politika proizvođača Android telefona je vrlo čudna i vrlo varira od tvrtke do tvrtke te serije i modela no nemogućnost nadogradnje pošteno plaćenog uređaja na noviji softver, naročito ako ne postoje neke hardverske zapreke stvarno nema nikakvog smisla.
Finale
I dođosmo tako na sam kraj ove trilogije. Što pametno zaključiti a da vam već nisam na ovaj ili onaj način rekao?
Android kao sustav ima određen broj prednosti no sve mi se nekako čini da te prednosti nisu vrijedne gafova u pristupačnosti. Može se svašta namjestiti po želji, definirati početne zaslone, postavki ima cijela tona i u samoj aplikaciji Postavke a plus još velika većina aplikacija ima i svoje prilagođavanje, što globalno a što lokalno.
Cijena uređaja iz niže ili srednje klase definitivno je prednost kao i postojanje dva sintetizatora govora za hrvatski i ostale regionalne jezike. Ako krajnji korisnik nema neke pretjerane zahtjeve od telefona definitivno se isplati kupiti takav Android u odnosu na iPhone iz aktualne godine. Ali, ako se malo bolje razmisli zašto možda ne kupiti malo stariji iPhone i imati više manje isto ono što bi se dobilo novim Srednjeklasnim Androidom?
Drug DS kojeg sam već spomenuo u tekstu rekao mi je da je uspoređivanje Core 2 i iPhone 4S otprilike kao da uspoređujem fiću i Mercedes. S jedne je strane u pravu i možda to i nije poštena usporedba no s druge strane treba malo više razmišljati. Jedan je britanski bogataš, već je to i urbana legenda, odavno rekao kako nema dovoljno para da kupuje jeftino. Ako iz ovog izvučemo smisao kroz sljedeći primjer možda uspijete uvidjeti kako je čovjek ipak bio u pravu, nije božjom providnošću postao bogat.
Elem, iPhone 4S koštao je davne 2011. godine kad je pušten u prodaju nekih 700 eura. Zapamtite taj podatak. Neki Android uređaj iz srednje klase koštao je, kao i više manje danas oko 250 eura. I, povučen niskom cijenom i svim ostalim vezanim za Android čovjek potroši spomenutih 250 eur i kupi predmetni Android. Koristi ga kroz 2011. i veći dio 2012. godine i odjednom, nema više nadogradnje, zapeo je na nekoj tadašnjoj verziji Androida.
Ne budi lijen, telefon pokloni djeci i potroši sljedećih 250 eura za sličan telefon novijeg datuma no već krajem 2013. ili početkom 2014. godine opet ista priča, nema nadogradnje a treba opet imati novi Android radi novih mogućnosti u pristupačnosti. To je već, ako dobro zbrajate 500 eura. 2014. opet kupi sljedeći Android telefon iste klase i ukupna se cijena diže na 750 eura, već je preplatio početnu cijenu iPhonea koji je radio i radi još uvijek bolje od svih dosad kupljenih telefona. Dodajmo još gnjavažu sa prebacivanjem podataka, postavkama, ovim, onim… Poanta je da je taj isti čovjek mogao u startu potrošiti nešto veći iznos, pa makar i na rate i sljedećih evo upravo malo više od ravno pet godina biti miran s istim, solidno pouzdanim uređajima koji trenutno vozi najnoviji iOS sa svim blagodatima koje dopušta hardver telefona. Što se pristupačnosti tiče sve je dostupno jednako kao i na najnovijem iPhone 6S a ove elementarne stvari poput pristupa webu, pošta, poruke i ostalo ugrađeno u sam sustav radi potpuno jednako mada istina malo sporije alii ipak apsolutno pristupačno from day one.
Dragi moji, napisao sam svoja iskustva i nadam se da ću ih kroz neko vrijeme moći proširiti na novije uređaje s novim Androidom. Aktualna je Lizalica,Marshmellow
ante portas, kako čujem, neki ga modeli već i imaju. Samsung je već s svojim zadnjim flagship modelom predstavio svoj softver za pristupačnost i nadam se da ću ga imati priliku proučiti, svašta se u mijenja u svijetu visoke tehnologije samo treba imati para da se sve to prati.
Para nemam, sreća je fifty fifty pa ćemo vidjeti. Imali ste priliku pročitati što sam sve prošao i iskusio kroz zadnjih mjesec dana, kakva iskustva imam s korištenjem iOS-a a kakva su mi bila relativno početna iskustva s Androidom. Ono što mogu reći više ili manje objektivno a relativno pošteno jest da sam do Android 4.4.1 sustava dobro odabrao i da se zbog toga ne kajem. Pristupačnost na Mica maci a logično i prethodnim inačicama ne može se usporediti s iOS-om, čak ni iOS-om 6 iz 2012. godine. Što nam je donijela Lizalica neki već znaju a valjda ću i ja uskoro a što će donijeti Marshmellow tek će se vidjeti. Na vama je definitivna odluka, trebate procijeniti svoje želje, realne potrebe i još realnije mogućnosti. Keširanje otprilike tisuću eura za iPhone 6S Plus da biste samo mogli pozivati i čuti tko vas zove stvarno nema smisla ali nema smisla ni dati dvjesto ili tristo eura za telefon koji ćete morati zamijeniti za godinu i pol dana. Na vama je da sjednete, razmislite i odlučite se a za to vrijeme nek Sila bude s vama!