U potrazi za Revolverom

Pukne čovjeka s vremena na vrijeme neka nostalgija. Ispliva nekad sama iz mračnih dubina podsvijesti a nekad iskoči potaknuta podražajima iz okoline. Nekad to bude niz više ili manje slučajnih okolnosti, uzročno-posljedični niz naizgled potpuno nevezanih stvari i događaja. Uglavnom, da ne filozofiram više nego uobičajeno, naletio sam ovih dana na snimke benda koji mi je ponešto i značio u ranoj mladosti na početku puberteta, u doba kad su hormoni radili svoje i kad su počele prve samospoznaje sebe kao ljudskog bića koje je tu s nekom svrhom, ciljem i razlogom… A možda i nije.

I što sad ja gnjavim s tim nekakvim bendom, ima bendova na milijune, zašto je baš ovaj važan, sigurno se pitate. OK, većini vas možda i nije važan ali meni jeste, tj. Barem je nekad bio. Od njihovog postojanja i prestanka istoga prošlo je više od četvrt vijeka, gotovo da sam ih i sam zaboravio no providnošću bitova i bajtova, da ne objašnjavam previše u detalje kako i zašto, ovaj je bend posljednjih par dana izazvao žešći napad nostalgije na moj organizam a ne bi se to desilo tek tako. U čemu li je tajna?

Da me okačite za luster (što nije preporučljivo s obzirom na tonažu) ne mogu se najpreciznije sjetiti vremena ali vjerujem da bijaše to kraj 1989. ili početak 1990. odnosno moj sedmi razred pojavio se na trafikama časopis Heroina. Ne, nije to bio časopis za heroinske ovisnike, radilo se tu uglavnom o nezavisnoj i alternativnoj kulturi s većim naglaskom na glazbu. Gutam ja to kako sam u to doba gutao svašta napisano i među člancima vidim naziv Revolveri gdje je ovo zadnje slovo i bilo prekriženo. Čitam, pratim, vidim da se radi o mladom rock bendu iz Zagreba dječaci moja generacija plus minus koja godina, negdje kraj osnovne i početak srednje škole. Nazvali su se po svom omiljenom albumu Beatlesa i jako nisu voljeli kad bi ih nazivali u množini, stoga ono precrtano slovo u naslovu. Čitam tako dalje intervju s njima, vilica se širi, svašta ti momci pametnoga imaju da kažu, jelte, barem sam to tada tako mislio jer, tad je rock’n’roll bio moj život u svakom smislu, znate ono, početak puberteta, spomenuh već. Već je to bilo vrijeme nošenja crnine, majica sa opskurnim bendovima, možda pola godine do prve pive i džointa…

Danas se sjećam samo par fragmenata tog članka i sigurno da mi u ovim godinama ne bi uzburkao emocije, previše je vode prošlo pod mostovima ali tad je to bilo nešto nadrealno. Četiri klinca praše rokačinu, eno ih u novinama, iznose svoje priče i stavove a naravno, pogađate, bilo je to vrijeme kad je sviranje gitare i osnivanje benda zauzimalo prvih pet mjesta na osobnoj listi preokupacija. Istina, iskusio sam to par godina kasnije i umjesto na gitari završio na bubnjevima, život piše najbolje romane…

Naravno, kako u to zlatno doba nije bilo Interneta i Jubitubija nisam mogao zasjesti za tastaturu i čuti što i kako rade, ne može se ni danas bog zna što pronaći o njima tako da je moja fascinacija ostala polovična još neko vrijeme. Prstom sudbine kockice su se posložile i kako sam u to vrijeme pratio i sve moguće glazbene emisije na TV-u i radiju valjda je netko uzvišeno biće zaključilo da bih trebao i čuti kako Revolver zvuči i dogodilo se. Ako me vijuge još dobro služe, prvo sam čuo Daj mi neki znak kad su bili gosti u nekoj od tih emisija i plejbekirali u studiju. Kasnije se to vrtjelo kao spot a nedugo nakon toga i obradu The Clash koja se u njihovoj verziji zvala Zagreb gori. Mda, tad nisam znao da je to Clash, tek sam bio na počecima svog r’n’r odrastanja i tražio svoj put koji me, istina par godina kasnije doveo i do Clasha u cjelini, tad se samo znalo za Should I Stay Or Should I go koji se, nećete vjerovati, stalno vrtio po TV Zagreb ili već bješe HTV, ne sjećam se.

I tako redom, dan za danom na javnim mjestima ali bez gitare nastavio se i moj život, u društvu smo razmjenjivali ploče i kazete svakojakih domaćih i stranih bendova, slušalo se tad svašta. Osluškivao sam jednim uhom hoće li se gdje pojaviti kakav nosač zvuka Revolvera no dani, mjeseci i godine su prolazile ali od tog ništa. Došla je i 1991. da, tu sam bio tada, počeo je rat, iz Splita sam krenuo za Zagreb u srednju školu, otkrio sam heavy i ostale podvrste metala i malo se manje interesirao za klasičnu formu rocka. Negdje na ljeto 1991. između kraja osnovne i prvog razreda srednje počeo sam tandrkati po gitari i sa znanjem osnovnih akorda i nekoliko metal riffova U Zagrebu krenuo u osnivanje prvog benda. Uslijedio je vrlo brzo i drugi bend a konačno, na Valentinovo 1995. i Mikrofonija. O Mikrofoniji možda nekom drugom prilikom, ova priča ima drugačiju svrhu.

Za Revolver devedesetih nisam čuo i na njih me tek pred kraj podsjetio veeeeliki rock koncert na zagrebačkoj Šalati, zvao se Zagreb gori. Pojavilo se tu poznatih bendova i očekivao sam da će odnekud iskočiti i Revolver ali ništa od toga. Organizatori su se dobro sjetili imena i je li to bilo inspirirano pjesmom s početka desetljeća ili nečim drugim ne znam no mene je podsjetilo na njih. Internet je tad većini nas bio jedva dostupan pa se nisam ni trudio tamo nešto kopati a ono malo raspitivanja među poznatima nije urodilo nekim plodom. Srećom, taj je koncert nekoliko puta repriziran na TV-u i nekako mi je zbog naziva ostao u sjećanju. Negdje čak i imam Baretov jingle za koncert u kojem pjeva reklamu na temu iz filma Ko to tamo peva. Ovaj je put sjećanje na Revolver ostalo nešto duže i s vremena na vrijeme, kad bih došao u priliku da se raspitam, raspitao bih se. Negdje sredinom nultih sam se našao u društvu s Mariom Kovačem i ne pitajte me je li bilo na šanku ili negdje drugdje. Čovjek se, istina bavi svim i svačim no ujedno je i živa glazbena enciklopedija. Saznah tad od njega da se Revolver rastavio još negdje početkom devedesetih te da su članovi završili kojekuda, da se netko od njih čak i nastavio baviti muzikom ali zaključak je bio da se ništa precizno ne zna. Priupitah ga tad ima li možda negdje u fonoteci njihove snimke i tad sam, na veliku nesreću saznao da nikad službeno nisu ništa objavili i da možda ima nešto negdje na kakvoj kompilaciji iz tog doba, na tome je otprilike i ostalo.

Brzo prođu godine, ja navik’o sam bez tebe… Prošlo je od druženja s Kovačem više od deset godina, mislim, sretali smo se nas dvojica u svakakim drugim prilikama kasnije ali o Revolveru nismo divanili. Unatrag koju godinu opet sam sasvim slučajno naletio na njih. OK, ne baš na njih. Čitao sam nešto o bendu Šank i htio malo čuti što i kako rade jer su kritike bile podijeljene i prvo pa muško, u prvih pet rezultata dobijem Šank – Zagreb gori. Prvo je iznad glave bilo par upitnika, zatim ideja kako je ovo obrada Revolvera no klikom na link sam ubrzo shvatio da ništa od te priče. Zanemario sam Šankovce i napravio par brzinskih pretraga koje su rezultirale snimkom gostovanja na TV-u, bila neka emisija sa svakakvim gostima, bili i oni. Tad su malo pričali o parama i o slavi, odsvirali neku pjesmu. Mislim da je to bilo sa samih početaka njihovog postojanja, još su neki u osnovnjaku bili a svi još nisu ni mutirali. Simpatično, nostalgično ali nikako za moju fonoteku.

Nevezano za bilo što drugo ima možda godina do dvije kako je u meni počela tinjati ideja da opet radim bend. Ništa ambiciozno, ništa pretenciozno, podrum, garaža, sklonište i izbacivanje negativne energije. Drugar i ja smo se dogovorili, zapečatili sporazum krvlju u ponoć i krenuli u potragu za još jednim do dva člana. Potraga se malkice odužila i evo nema mjesec dana da smo našli i trećeg mušketira, mog kolegu s posla. Zahvaljujući njemu, njegovim krugovima prijatelja, poznanika i suradnika te tome što sam ga dodao na Facebook naletjeh nekako opet na Revolver i to kada ih uopće nisam tražio. Jesam li rekao već da život piše čudne priče? Jesam, znam, ponavljam se, pa šta?

Čini se i da Martina Heidla, nekadašnjeg gitarista i pjevača Revolvera isto puca neka nostalgija. Objavio je status o bendu i kako bi bilo lijepo da se ponovo nađu kao pametniji i odrasliji, prištekaju se i vide što će od toga ispasti. Moj supatnik s posla i iz benda je to lajkao, FB je mene obavijestio o tome i nađoh se jednim klikom in medias tres.

Zahvaljujući jednoj jedincatoj FB objavi i principu when you know people who know people riješio sam u sat vremena nedostatak materijala za fonoteku, saznao sam malo detaljnije što se izdogađalo prije dvadeset i pet godina i evo već par dana proživljavam novi pubertet overdozirajući se Revolverom. Naravno, nikad sve ne ispadne baš onako kako želimo tako da ni ovo što sam uspio prikupiti zahvaljujući Goranu Polaku i njegovom blogu Stražarni lopov nije savršeno ali ne marim. Snimka nikad objavljenog EP-a Zagreb gori nije službena, master kopija zagubila se negdje u bivšem Jugotonu. Ovo što sam pronašao je neslužbeni remaster oštećene kazete kojoj je, kako piše na Lopovu, radio samo jedan kanal. Tko god da je radio taj remaster napravio je odličan posao i sasvim je slušljivo, moj naklon. Osim ovoga tu su još i dvije žive snimke iz 1990. i 1991. Što drugo reći nego jedno veliko hvala!

Na Stražarnom će se lopovu za koji dan pojaviti i intervju s Jurom Nižićem, nekadašnjim basistom benda što jedva čekam pročitati a dotad ću još malo uživati u nostalgiji.

Je li, i ako jeste, koliko je Revolver uticao na moj životni put, je li me poistovjećivanje s klincima iz generacije poguralo za koji milimetar da se počnem svojevremeno baviti glazbom? Iskreno, ne znam. Vjerojatno je da bih svirao bez obzira jesam li ih čuo ili ne ali skretanje u tom pravcu je zbog njihovog malog utega na vagi bilo nešto sigurnije. Rijetko se događa da se toliko ufuram u neki film ili knjigu da poželim biti tamo, zadnji mi se to put desilo sa SF serijom Farscape a nešto više godina prije toga sa Revolverom. Čitajući njihov intervju i gledajući ih na TV poželio sam biti dio toga i negdje se jednom popeti s njima na binu i zaurlati Zagreb gori!

Danas kad preslušavam njihove materijale, kad sam dvadeset pet godina stariji i znam neke stvari koje sa četrnaest nisam znao mogao bih zasjesti na fotelju objektivnosti i reći kako Revolver iako prilično potencijalno ipak zvuči malo naivno, da bi se na tekstovima moglo malo poraditi, malo glazbenog i producentskog češljanja također ne bi škodilo ali neću. Mogao bih reći i da se, osim priznatih obrada tu čuje i ponešto Električnog orgazma i EKV-eu tekstovima i vokalima ili da su riffovi i stil pomalo stereotipni ali opet neću. Revolver, baš takav kakav jeste i kakav je nastao, je dokument tog doba, autorsko djelo dječaka od nekih četrnaest ili petnaest godina i da zvuči imalo drugačije ne bi valjalo. Jasno, da se Martin, Jure, Jordan i Tomislav nađu danas u ovim godinama i naprave nešto takvo bilo bi više žalosno nego smiješno ali tada je to najblaže rečeno bilo čudo. Možete se ne slagati sa mnom no molim vas da mi to argumentirate sličnim bendom približnih godina, može regionalno a može i šire.

Ostat ću subjektivan jer se ponekad drugačije ne može. Koliko god to možda sitno bilo Revolver je zaslužan za određeni dio događanja u mojim magarećim godinama a da u njima nisam bio to što sam bio tko zna što bih bio danas. Nije da se imam za pohvaliti nekim rezultatima i postignućima no srećom, nisam odlutao ni u neke kontra vode. Mogu mirne duše citirati Balaševića i reći Sloven sam, belac, slobodni strelac isamo svoj za što je zaslužno mnogo djevojaka i momaka koji su prolijevali krv, znoj i suze u garažama i na binama. Četvorica od njih su bili Revolver.

Bang bang!

Kraj

Podijeli putem...facebooktwittergoogle_plusmailfacebooktwittergoogle_plusmail