Vridilo je

Eto mene opet da vam kvarim san. Hmm, čekaj, citiram Stavrosa a neki bi se mogli zapitati zašto onda ovakav naslov? Ne, ne recenziram ni Oliverov predzadnji album, na krivom ste tragu, nešto je sasvim drugo u pitanju.

Dobio sam prije neki dan onaj uobičajeni žuti papirić u poštanski sandučić, znate, onaj kad poštar zaključi da vas nema doma i onda vam ostavi obavijest da podignete pošiljku u svom matičnom poštanskom uredu. Nisam stigao prije, danas se zaputih tamo. Upekao minus, na cesti ja i tri pingvina. Priupitam tetku na šalteru tko mi šalje čestitke u ovakva hladna vremena, pomislih, možda neki ujak ili stric iz Amerike, dobro, dobro, ne mora baš biti Amerika, može i Norveška iako bih trebao naučiti norveški, elem, da ne duljim, možda mi je kakav daleki nepoznati ujo ili striko ostavio kakvo nasljedstvo, kuću, firmu, ma bilo što vrijedno. Jok, sine Gordane, po običaju nisi ti te sreće. Kaže tetka za šalterom da je pošiljatelj zagrebački općinski kazneni sud.

Što li sam sad zajebao, pitam se onako u sebi dok slažem facu s nekoliko upitnika u okruženju. Potpišem jedno, potpišem drugo i odem s pratnjom do onog šanka što ga imaju u svim poštanskim uredima. Povuci, potegni, otvori kuvertu a kad tamo svačeg nečeg lijepog.

Andreja Veljača me tuži zbog klevetanja, nanošenja umne i duševne boli, blaćenja njenog dostojanstva i sve tako ukrug, prema članku tom i tom, stavku tom i tom zakona tog i tog. Dobro, rek’o, tu sam te ček’o, što bješe razlog? Razlog bješe članak s ovih stranica objavljen, čini mi se ako se ne varam, 1. studenoga a u kojem iznosim frustracije vezane za članak iz Glasa Slavonije prenijet u HSS Infu.

Onako zatečen, u prvom trenu nisam znao dal da se smijem ili da se smijem i počeo sam se, pogađate, smijati na sav glas. Tetka za šalterom me onako snima krajičkom oka, misli se jadna žena, pobogu, što mu je, ako su dopisi s kaznenog suda tako zabavni dajte i meni koji. Prokomentiram to sve skupa i zajedno sa pratnjom, istina, nismo došli do nikakvog prepametnog zaključka i zaputih se kući da prezalogajim nešto, skuham kavu, zapalim koju pljugu i pričekam da se sve to slegne, uključujući i netom pojedenu hranu.

I što da vam kažem, sve u naslovu piše. Vridilo je! Evo ima tri godine kako seruckam po ovim stranicama, pišem ponešto više a ponešto manje korisno, izbacujem frustracije i negativnu energiju na digitalni virtualni papir i izgleda da mi se konačno posrećilo. Možda nije baš sve što sam napisao sasušeno kozje govance na proplanku, kako je to svojevremeno opisao naš veleuvaženi wunderkind s privremenim boravkom u Luxemburgu, možda e nešto od napisanog ipak bilo tvrda svježa izmetina teške kategorije.

Nekome je očito zasmrdjelo pod prozorom nešto što sam imao za reći, tj. Napisati odnosno, napisrati pa me odlučio tužiti. Je li to rezultat zagorskih korijena pa se ide u stilu se bum vas tužil ili sam, kao ćoravi pijetao jer zbog genetskih predispozicija koka ne mogu biti ipak nabo neko poslovično zrnce istine? Istina, zna se, najviše boli i evidentno sam člankom od prije par mjeseci dodirnuo kakvu bolnu točku. Bilo kako bilo, mogla je barem pričekati još koji dan pa da vam o ovome mogu pisati sredinom veljače (mjeseca, ne tužiteljice) kad će biti treći rođendan mojih umotvorina na ovim stranicama.

Daljnjom analizom nekako dolazim do zaključka da gospodična Veljača (tužiteljica, ne mjesec) baš i nema podršku oko ovoga jer je tužbu podigla privatno. Hrvatski savez slijepih je već poodavno mogao napraviti nešto slično jer, puno sam više oprao njih u svojim člancima nego uvaženu tužiteljicu. Sa savezom iza sebe možda bi ovo sve skupa imalo nešto veću težinu nego što ima sada no vjerojatno i tu poneko zato ima svoje zašto.

Ukoliko dođe do ročišta, na kojima kao lojalan građanin RH namjeravam prisustvovati bez iznimki pričat će se o svemu i svačemu a kad se zavrti centrifuga na parničkoj perilici tko zna što će sve ispasti iz bubnja a što ostati u filteru. Ne smatram da sam išta lagao pišući svoje tekstove, iznio sam istinu koliko je to god bilo moguće i koliko sam je god poznavao. Možda sam sve što sam napisao mogao iznijeti i u drugačijoj formi ali kako sam poznat kao cinik s jednom rukom u ironiji a drugom u sarkazmu napisao sam onako kako sam napisao. Bez obzira na sve, istina je i dalje istina. Ako Andreja Veljača smatra da ima razloga da me tuži, to je njeno ustavom garantirano pravo kao što je isto takvo pravo da se branim kako najbolje znam i umijem.

Na žalost ili na sreću, nemam što izgubiti. Stara dobra filmska izreka kaže don’t fuck with the man who has nothing to lose što bi u prijevodu koji moram napisati zbog Andreje značilo ne zajebavaj se s čovjekom koji nema što izgubiti. Dobio sud, izgubio sud više mi je manje svejedno jer se ni tužiteljica a ni sudski organi nemaju odakle naplatiti a u krajnjem slučaju meni neće loše doći koji mjesec ili godina s besplatnim krovom nad glavom i tri obroka dnevno. Jest da je lista čekanja veća nego za staračke domove ili vrtiće ali jebg, poklonjenom se konju ne gleda u zube.

S druge pak strane, ako dobijem spor bit će to pobjeda za sve nas sustavno zanemarivane od strane saveza i njegovih zaposlenika sve do udruga sastavnica. Nije baš neuočljivo da se oko HSS-a i udruga vrti samo jedan manji broj slijepih dok se velikoj većini uopće ne da u tome svemu sudjelovati. Neki su pokušali pa su otpiljeni, neki drugi vidjevši ove neke prve nisu ni pokušavali. Jedini koji koliko toliko prosperiraju i profitiraju držeći se blizu oltara jest nekoliko dežurnih ulizica i dupelizaca, mi ostali služimo samo u dekorativne svrhe kad na različitim prezentacijama i proračunima treba pokazati realne brojke.

Na kraju, molim vas troje, koliko vas otprilike ima, da izraze podrške ne upućujete na moju adresu već na adresu tužiteljice. Javna je i lako ju je pronaći na službenim stranicama Hrvatskog saveza slijepih. Sve izraze podrške, pohvale i svega sličnoga pošaljite njoj, da vidi da nisam usamljen u svom mišljenju. Da završim poetski kako sam i počeo, kunem ti se Bogom, neću više s tobom, Andreja!