Morski psići s bijeli štapići

Što reći osim “Muzičari koji piju nikad nisu patili od treme”?

S jedne strane mi je malo nezgodno pisati o ovoj temi jer se radi o ljudima koje osobno poznajem preko 25 godina, još od pretpubertetskog doba dok smo pušili prve pljuge iza škole, ganjali prve cure i svirali prve note što svaki posebno što u nekim kasnijim bendovima no s druge strane dao sam si zadatak da prokomentiram sve na što naletim u našoj maloj kli.. Ovaj, zajednici i tako i oni dođoše na red. Oni su Blind Sharks ili ti ga slijepi morski psi, četveročlani bend sastavljen isključivo od slijepih muzičara i ne zvuče toliko loše s obzirom na konkurenciju ali…

Dat ću priči prvo malo pozadine. Abecednim redom, Davor Janjušević na klavijaturama, razredni drug iz osnovne škole, svirali smo u par školskih i nekih drugih manje uspješnih projekata, kasnije se uz svoj redoviti posao fizioterapeuta počeo baviti gažiranjem i tezgarenjem u različitim bendovima za ljetne terase i slične prigode.

Kruno Drenski, prvo gitara pa zatim bas, također drugar od pradavnih vremena, godinu i razred stariji pa je uvijek bio malčice patronizirajuće nastrojen prema nama klincima. Diplomirani pravnik, tezgaroš sa svadbi i dežurni filozof u svakoj prigodi.

Mario Perčinić, jedini profesionalac među njima koji bi se htio baš baviti glazbom ali kako to teško ide u našoj državi mora svoje želje malo podijeliti između steady joba i sviranja. Išli smo prije puno godina zajedno na solfeggio a kad smo se konačno presjekli u srednjoj školi jer je par godina mlađi napravili smo nešto čime se ponosim a to je, igrom nesretnog slučaja i srednjeg prsta sudbine danas nepostojeći punk rock bend Mikrofonija. Iako smo obojica izašli iz benda puno prije prestanka rada zbog tragične smrti gitarista i glavnog tekstopisca Tune tad smo još kao klinci stvorili nešto što je trajalo više od deset godina i što nije ostalo u začaranom krugu sljepačke zajednice. Al’ dobro, nije ovo priča o tome, želim još samo dodati da je Mario otada promijenio bendova i bendova, usavršavao sviranje basa i danas u Sharksima svira gitaru iako je po vjerskom opredijeljenju basist. Osim već spomenute Mikrofonije najpoznatiji bendovi s kojima je radio su prateći bend Bobe Kneževića i side project Zabranjenog pušenja i Arabeski Shaderwan Code.

I četvrti mušketir, momak gotovo upola mlađi od nas iz generacije je Marko Baković na bubnju. osobno ga ne poznajem ali sam čuo kako svira i čovjek to radi solidno. Završio je ili uskoro završava školu za tonca, producenta ili nešto slično u Ljubljani a prema informacijama koje imam, ova prethodna trojica su jako zadovoljni s njim. Inače svira u još par bendova od kojih je najpoznatiji Tragači, zagrebački country sastav za koji tek trebate čuti.

A sad slijedi nastavakna onaj “ali…” s početka. Bend na prvo slušanje na nekoliko kilovata razglasa zvuči dobro ali kad se preslušaju snimke i malo se dublje uđe u srž stvari vide se razni nedostaci. Bubnjar je puno mlađi od ostalih i iako po bubnjevima lupa dobro, točno, precizno i kako treba čuje se da mu nedostaje iskustva i da još uvijek traži svoje mjesto u bendu. Ako bih smio procijeniti, taman je na granici sazrijevanja u fazu u kojoj bubnjari više ne misle da su jedini u bendu i kad počinju shvaćati kad treba biti samo ritam sekcija a kad se prebaciti u prvi plan.

Davor na klavijaturama je opet priča za sebe. Tehnički je izvrstan i ono što treba odsvirati onako kako je zacrtano to svira savršeno ali kad se treba malo izvući iz školjke tu se malo gubi i ne ostavlja neki osobit dojam. Jebg, da je Markovih godina moglo bi mu se oprostiti ali nakon preko 25 godina sjedenja za klavijaturom mogu samo dijagnosticirati neizlječivu kroničnu nemaštovitost.

Kruno, u prvo vrijeme na gitari a sad na basu opet ima dijametralno suprotni problem od Davora. Vrlo je maštovit i pun svakakvih ideja kako nekoj pjesmi dati osobni štih ali on opet pati od osrednje tehnike sviranja. Ono što može odsvirati odsvira dobro i s mudima ali ne da se preko svojih granica i to se vrlo osjeti u ukupnom dojmu.

Na kraju tu je i Mario o kojem nije potrebno previše pisati. Čovjek je glazbeni talent, svira par kopalja iznad svih ostalih članova Sharksa i ima odličan balans između tehnike, discipline i improvizacije i praktično drži cijeli bend. Zaboravih u uvodu spomenuti da on i Kruno dijele vokale od pjesme do pjesme a svi osim bubnjara pjevaju prateće vokale kad je potrebno.

Možda bi to sve skupa bilo bolje da se momci ovim žele profesionalno baviti, da sviraju dva ili tri puta tjedno i da razvijaju međusobnu kemiju koju svaki bend mora imati da bi funkcionirao ali ovo je ipak bend sastavljen na inicijativu šefice zaklade “Marko Brkić” koji uglavnom svira po manifestacijama u organizaciji zaklade ili gdje zaklada na neki način sudjeluje. Ako su u elementu, sastaju se na probama jednom tjedno a te probe uvijek nekako završe u alkoholnim parama i tu se nažalost kao rezultat dobije visoka osrednjost kakav muzičari s ovolikim stažem ipak ne bi smjeli imati. Nije baš zahvalno uspoređivati morske pse i zlatne ribice ali svejedno moram reći da Sharksi u usporedbi s cijela dva benda sastavljena od slijepih muzičara u Hrvatskoj zvuče puno bolje i profesionalnije ali postavlja se pitanje li baš produktivno podignuti letvicu samo u okvirima naše zajednice? Stara narodna kaže da je bolje biti prvi u selu nego zadnji u gradu ali ja je ovdje ne bih primijenio. Glazba je nešto u čemu možemo biti ravnopravni pa čak i bolji od ljudi normalna vida i ne bismo si smjeli dopuštati biti prosječni na tom polju.