100. godišnjica smrti velikana pisane riječi, Hrvatska knjižnica za slijepe 18.03.2014

Povodom stote obljetnice smrti Antuna Gustava Matoša (1873 – 1914) Hrvatska knjižnica za slijepe organizirala je književnu večer na kojoj su gostovali akademik Dubravko Jelčić, glumac Damir Šaban i spikerica Rosanda Tometić. Moja malenkost se pojavila tamo u društvu svoje uvijek ljepše i većinom bolje polovice a kako nam je bilo tamo pročitajte u nastavku.

Za početak, moram pohvaliti odaziv na ovo događanje. Je li to visoka kulturna svijest naše populacije ili je knjižnica imala dobru reklamnu kampanju ne znam ali je stvarno rijetkost uspjeti okupiti veći broj naših istosudbenika na kulturnim događajima. U proteklih nekoliko godina često sam posjećivao događaje u organizaciji Hrvatske knjižnice za slijepe i rijetko je bio ovako dobar odaziv, znalo je sjediti nekad tamo samo nas pet ili šest uz goste predavače i djelatnike knjižnice.

Nakon uvodnih riječi ravnateljice Sanje Frajtag i Ljerke Dinjar akademik Dubravko Jelčić započeo je svoje izlaganje o Matoševom liku i djelu. Dubravko Jelčić je svoj cjelokupni znanstveni rad posvetio Matošu i vjerojatno je najmjerodavnija osoba u državi za priču o činjenicama iz Matoševog života i rada. Vrlo dobar izbor, moram priznati jer mi je uspio zaokupiti pažnju na otprilike sat vremena a da se nisam dosađivao i gledao na sat. Vidljivo je da se čovjek stvarno do zadnje kapi energije posvetio ovom književniku te da voli i uživa raditi to što radi. Rekao bih da su i gosti stekli sličan dojam jer osim par uobičajenih pitanja preko reda nije bilo prekida niti žamora u auditoriju.

Od akademika Jelčića saznali smo dosta anegdota i priča iz Matoševog života kojima vas sad neću daviti, tko vam je kriv što niste prisustvovali no ipak ću vam priznati da mi je sad ponešto jasnije zašto se Hladno pivo prije nešto više od deset godina, dok još nisu bili sigurni žele li ostati u punk vodama ili ne odlučilo uglazbiti i otpjevati Matoševu “Utjehu kose”. O tome ću prozboriti malo kasnije a sad idemo dalje.

Hladno Pivo – Utjeha Kose

Glumac Damir Šaban kojeg najvjerojatnije poznajete kao Mazala Vrageca iz Smogovaca iako ima pozamašan filmski i televizijski portfelj a da o kazalištu i ne govorimo s Matošem je povezan na nekoliko načina. Osim što mu je rođendan dan poslije obljetnice Matoševe smrti još od davne 1994. sa svojim bratićem izvodi kabaretsku predstavu “Gustlsalon” sačinjenu od autobiografskih detalja iz Matoševog života te raznih Matoševih komentara ondašnje situacije koji se mogu prenijeti i u današnje društvo. Moram priznati, svi smo se dobro nasmijali u nekoliko trenutaka i ono što je Matoš govorio i o čemu je Matoš pisao prije više od sto godina primjenjivo je i dan danas kad se sjedne i malo bolje razmisli o tome. Šteta da se i Rinči nije pojavio uz Šabana jer bi to potpuno zaokružilo cijelu priču.

Matoš je, osim pisanjem jako puno rekao o društvu u kojem je živio i samim svojim postojanjem. Pisac kojeg danas, sto godina od smrti smatraju jednim od najvećih stilista hrvatske književnosti u sedmom razredu je pao iz hrvatskog jezika, nikad nije završio neki tadašnji ekvivalent srednje škole a o visokom obrazovanju ni ne treba pričati. Živio je i radio kao svojevrstan boem, pustolov i buntovnik, dezerter iz austrougarske vojske i veći je dio života proveo van Hrvatske i Zagreba u Beogradu i Parizu. Samim svojim likom i djelom pokazao je da čovjeka ne treba cijeniti po svjedodžbama i diplomama nego po onome kakav je i što je sposoban napraviti. Kao i sve ostalo i takav se Matošev pristup može primijeniti dan danas na naše vrlo hrvatsko društvo i Primorčevu “zemlju znanja”. Da se rodio stotinjak godina kasnije vjerujem da bi stao bok uz bok s današnjim buntovnicima a umjesto čela svirao bas gitaru u nekom punk bendu. Kad znamo sve ovo čak ni ne izgleda čudno da su olinjali punkeri iz Hladnog piva otprašili “Utjehu kose” ili da je vječiti buntovnik bez razloga Davorin Bogović surađivao na predstavi “Gustlsalon” kao autor glazbe i povremeni glumac. Jesu li to punkeri iz Gajnica i roker iz Dubrave osjetili na nekoj podsvjesnoj razini ili je bilo namjerno ne znam, ako negdje naletim na njih pitat ću ih no za nove naraštaje buntovnika definitivno bih preporučio Matoša kao role model.

Dobro, dosta moje filozofije u sitne sate, prošlo je jedan u noći a u to postvampirsko vrijeme često ni sam sebe ne razumijem pa ću prestati s tim. Za kraj književne večeri spikerica Rosanda Tometić odrecitirala je nekoliko Matoševih pjesama. Ako se dobro sjećam bile su tu “Djevojčici umjesto igračke”, “1909.” i već spomenuta “Utjeha kose”. Zaboravio sam jednu ili dvije sigurno ali nema sad tih para koje će me natjerati da vadim diktafon i provjeravam. što niste bili tamo pa biste sami čuli.

Sve u svemu jako dobro utrošeno popodne nakon finog ručka u obližnjoj pivnici na zelenom valu u društvu žene kojoj treba dati neko priznanje što me s jučerašnjim danom trpi već četiri godine. Knjižnici definitivno 4+ za dobar odabir predavača i gostiju te pametno složen program uz malu opasku da bi stvarno bilo vrijeme da podmažu ulazna klizna vrata i nabave udobnije stolice za publiku. Eh, da ne zaboravim. Za travanj je najavljen poveći broj događaja i već sam si pomalo bezecirao da bih se mogao pojaviti na njima što opet znači da ćete i vi čuti nešto o tome. Provjerite sajt knjižnice pa ako ste iz Zagreba ili se kojim slučajem zateknete u metropoli tih dana preporučujem da škicnete što se događa.

Kraj