M. Gavran: Fosil, Hrvatska knjižnica za slijepe 10.04.2014

Prije koji sat vratio sam se iz Hrvatske knjižnice za slijepe gdje sam nazočio događaju “tekst uživo!” koji sam najavio prije nekoliko dana. Nadasve zanimljivo i vrlo obećavajuće ali krenimo ispočetka.

Cjelokupan je događaj zamišljen tako da glumac ili više njih interpretiraju pisani dramski ili prozni tekst. Za ovu je priliku odabrana kratka knjižica Mire Gavrana “Fosil” koja je i dužinom a i formom poprilično odgovarala ovakvoj interpretaciji. Glavni lik, stoičetverogodišnji Nikola kojeg je prasnaha Lucija prozvala fosilom dopisuje se sa svojom suprugom koja je prije pedeset godina pobjegla s ljubavnikom u Brazil. Nakon ljubavnikove smrti završila je u staračkom domu te se prikladno sjetila da još uvijek ima napuštenog muža i piše mu. Čitatelj kroz sedam pisama upućenih u Brazil lako stiče sliku načina života i međuljudskih odnosa u fiktivnoj maloj selendri bez asfaltirane ceste u razdoblju od kraja drugog svjetskog rata pa negdje, po mojoj slobodnoj procjeni osamdesetih godina prošlog stoljeća. Osim same fosilove obitelji (sinovi, unuci, praunuci) i svakakvih događanja u njoj kroz pisma upoznajemo i neke seoske face poput tajnika mjesne zajednice koji je bog i batina u selu i bogatog gazde Martina te njihova međusobna okapanja. Gavran se pomalo satirički osvrće na društveno-političku situaciju i režim iz tog doba a sve gledano kroz vizuru malog i običnog čovjeka koji je poživio priličan broj godina uglavnom na istom mjestu dočekujući i ispraćajući mnoge ljude i generacije.

Ako očekujete neku daljnju književnu kritiku na krivome ste mjestu. Mada volim sve i svašta dobrano iskritizirati za književnost nisam stručan i ovo što ste pročitali u prethodnom odlomku bi vjerojatno uspio sročiti svaki prosječni gimnazijalac i pri tome ću, što se osvrta na Gavranovo djelo tiče i ostati. Malo ću se ipak više osvrnuti na samu ideju, realizaciju i svrhu samog događaja u organizaciji Hrvatske knjižnice za slijepe. Ajmo redom. Ideja čista petica a realizacija također. Zašto?

Prije nastavka samo ću spomenuti da je današnji gost/umjetnik/izvođač bio glumac Željko Duvnjak poznat širokoj publici po mnogim filmskim, kazališnim i televizijskim ulogama. Sigurno ga najsvježije pamtite kao računovođu iz “Larinog izbora” a imali ste ga prilike gledati i u “Ponosu Ratkayevih”, “Običnim ljudima”, “Sve će biti dobro”, “Stipe u gostima”, “Bitange i princeze” i još povećem broju TV serija. Od poznatijih filmova pojavio se u “Arminu” i “Pjevajte nešto ljubavno” a posudio je glas za lik policajca Kljunića u sinkronizaciji filma “Tko je smjestio Crvenkapici”. Višegodišnji je suradnik Hrvatske knjižnice za slijepe i imali smo priliku saznati da je do današnjeg dana pročitao okruglo pedeset knjiga za potrebe slijepih čitatelja.

Vratimo se sad samom događaju. Ideja je odlična iz nekoliko razloga. Postoje desetine ako ne i stotine knjiga domaćih autora koje nikad neće stići ni u kazalište a niti na filmsko platno iz čisto financijsko-tehničkih razloga zato što smo mi jednostavno premala zemlja s premalim tržištem da bi postojala koliko toliko široka kulturna produkcija i stoga je svaki pokušaj da se neko književno djelo približi široj publici kroz malo drugačiji medij vrijedan svake pohvale. Današnja poludramska izvedba fosila dogodila se pred možda maksimalno pedeset ljudi ali kad je kultura kod Hrvata u pitanju i pedeset je bolje od ništa.

S druge strane, većina danas okupljenih su bili korisnici usluga knjižnice za slijepe i navikli su čitati, ili možda bolje reći slušati knjige u zvučnom obliku. Kod snimanja zvučnih knjiga nastoji se minimalizirati bilo kakva interpretacija i pokušava se što je moguće više zadržati jedan dokumentaristički ton čitanja. Ima to i svojih “za” i svojih “protiv” u što ne bih dublje ulazio pa je ovakva interpretacija i još ktome uživo bila pravo malo osvježenje i prilično dobar način da se pisanom tekstu ulije malo duha i života.

Naravno, bilo bi to sigurno atraktivnije da se dogodilo u susjednoj Vidri uz minimalnu scenografiju, odgovarajuće osvjetljenje i prigodnu zvučnu podlogu uz koji efekt ali bi se malo izgubio čar i bit cijele priče koja je ipak izvorno zamišljena za malkice intimniji krug ljudi a pri čemu je prostor knjižnice bio više nego odgovarajući. Jedini i glavni glumac, Željko Duvnjak se u kratkom uvodu prie same izvedbe osvrnuo na svoj razgovor s Mirom Gavranom u kojem su malo zajednički razmišljali da se od “Fosila” napravi monodrama što bih toplo pozdravio no koliko sam uspio shvatiti a i zapamtiti još uvijek nije iskristalizirano hoće li se to dogoditi ili ne. U svakom slučaju, Gavranovo djelo je više nego odgovarajuće da se postavi na daske koje život znače, traje nešto sitno preko jednog sata, više je nego dovoljno zanimljivo za održavanje konstantne pozornosti publike i iako cijelo vrijeme samo jedan lik priča iz prvog lica obraćajući se u pismima davno odbjegloj supruzi djelo od početka do kraja ima izvrsno ugođenu dinamiku i u nijednom trenutku nije dosadno i opet ću se ponoviti, stvoreno je za teatar.

Knjižnici sve pohvale i čestitke na odličnoj ideji i ako je vjerovati onom što sam čuo u uvodnoj priči ovo je samo početak niza sličnih živih interpretacija književnih djela. Ovaj mali iskorak iz uobičajenog recitiranja poezije i govorancija o knjigama ili njihovim autorima je vrlo dobro pogođen pravac i, ako mene pitate, trebalo bi ga čuvati, paziti i njegovati. Još jedan odmak od uobičajenog slijedi već za nekoliko dana, točnije u utorak, 15. travnja o čemu već možete nešto i pročitati na stranicama knjižnice no o tome ipak malo više u obavijesti koju ću šibnuti za koji dan a dotad mi ostajte zdravi, debeli, veseli i češće posjećujte ove stranice i događanja u knjižnici.