Re: [yudroid] Sljepačka etika tj. Moralne dileme vlasnika BMW-a

Otvarajući ovu stranicu imao sam u vidu da ću se tu i tamo na ovaj ili onaj način suočiti sa raznim organizacijama slijepih i onima koje se bave slijepima. Nisam imao ni najmanje primisli da ću se morati obračunavati s ljudima na osobnoj razini jer, unatoč tome što sam se već imao prilike uvjeriti u suprotno, homo homini lupus ili što bi se reklo, čovjek je čovjeku vuk stvarno to nisam očekivao. Uvaženi gospodin, imenom i prezimenom Mario Perčinić iz Zagreba na mailing listi čiji je suvlasnik objavio je javnu ispovijest o svojoj malenkosti u kojoj je opetovano imao potrebu spomenuti mene, kako reče, imenom i prezimenom. S obzirom da nisam član uvažene liste za slijepe korisnike Android telefona nisam imao priliku odgovoriti tamo stoga ću iskoristiti ove stranice da to nadoknadim. Ne mogu reći da je rekao ama baš sve pogrešno, ima istine u njegovim riječima no ponekad stvari treba staviti i u određeni kontekst jer izvan konteksta ne zvuče baš onako kako bi trebale. Također je napričao i svašta o sebi a i o nekim našim organizacijama pa ću to, uz prilaganje izvornika prokomentirati.

buduci da sam covjek koji apsolutno nema sto za skrivati pred bilo kim odlucio sam se napisati ovaj post isprovociran tzv. podjebavanjem druga Savica da jednom shvatite tko je zaista tip koji vam odgovara na postove.

Pitam se odmah na početku zašto onda veleuvaženi g. Perčinić nije imao potrebu da mi izvorni mail barem ubaci u CC da imam uvid što točno o meni piše? Kako rekoh iznad, nisam član spomenute liste i ako ništa drugo, kao informatičar sa internetskim stažem od 1996. godine trebao bi znati da je na mailing listama prilično nepristojno pisati osobne poruke o ljudima koji ih ne mogu pročitati. Uz tekst poruke dobio sam informaciju da je ovo pisano prije tri ili četiri mjeseca i toliko je trebalo da to stigne do mene. Nadalje, kao vrsni IT-jevac trebao bi znati da je pisanje bez dijakritičkih znakova već odavno prošlost i da je UTF-8 postao standard za elektroničke poruke na našim jezicima. Nemam ni vremena ni živaca korigirati njegov izvorni tekst pa ćete ga, nažalost, morati čitati onako kako ga je sročio. Za kraj prvog komentara, iza kratice tj. ne piše se veliko slovo.

Neki tamo “Alf” iz Zagreba sluzbenim imenom i prezimenom Mario Percinic kojeg nasa sljepacka zajednica na internetu poznaje kao bahatog lika koji zna puno ali je pritom jako zajeban, radio je prije 10 godina za hrvatski savez slijepih kao informaticar. Nakon skoro 3 godine rada u savezu bio je prvi koji je u 60 godina postojanja saveza samovoljno dao otkaz. Pitate se zasto? Zato jer sam u 3 godine rada usko suradjujuci s rukovodstvom saveza dosegnuo svoj plafon te zato jer dalje nisam mogao realizirati ideje koje bi nam svima kao zajednici osigurale bolju buducnost koju smo mogli ostvariti uz danasnje dostupne tehnologije zbog cinjenice sto nam je vrlo rukovodstvo bilo nezainteresirano za adekvatno pracenje i financiranje javnih projekata s kojima smo mogli napraviti cuda. , Jos 2007. predvidio sam sto ce se dogoditi sa savezom nakon sto odem, i sve sto sam predvidio do danas se i ostvarilo. Drugi kolega koji je zajedno sa mnom dijelio zajednicku viziju pokupio je svoje prnje iz saveza 6 mjeseci nakon mojeg odlaska, a savez je od tada nastavio nizbrdo i danas se nalazi gdje se trenutno nalazi.

Točno je da je velepoštovani g. Perčinić samovoljno dao otkaz u Hrvatskom savezu slijepih ali ne zato što nije bio zadovoljan radom Saveza kao institucije nego zato što je bio pomalo zaluđen prijedlogom vlasnice nižespomenute tvrtke da kao slijepa osoba počne raditi u privatnom sektoru. Ne zamjeram mu to nešto previše, vjerojatno bih se i sam navukao na sličnu udicu ali bih ipak sjeo i razmislio o tome. Posao u Hrvatskom savezu slijepih je, više ili manje, siguran posao dok previše ne talasaš, plaće su solidne, pomalo i presolidne ako se mene pita i istina, veći se dio vremena ne radi na informacijskoj tehnologiji no ne može se reći da se ne radi uopće. HSS godišnje vozi najmanje dva poveća projekta i koliko se god osobno ne slagao sa svrhom i ciljevima tih projekata, činjenica je da se nešto ipak radi i da se koriste mogućnosti koje pruža današnje vrijeme. S druge strane, uvaženi g. Perčinić pomalo se precijenio u jednom trenutku pa je kroz neko vrijeme napustio dotičnu tvrtku i nekoliko godina kasnije se ponovo na mala vrata zaposlio u istom tom Hrvatskom savezu slijepih, samo na njegovu veliku žalost na godinu dana uz minimalac preko javnih radova i to samo zato što mu se smilovalo i izašlo u susret pošto svira u bendu koji je oformljen zbog zaklade Marko Brkić koju, pogađate, vodi Hrvatski savez slijepih. Valja još i spomenuti da g. Perčinić još odvajkada sjedi u povjerenstvu za informatiku tog istog Saveza i još se nije, iako je kao što se vidi, nezadovoljan radom te institucije povukao odatle.

2008, nasao sam se u tvrtci koja je preko noci zaposlila 40 osoba s razlicitim invaliditetom medju kojima je bilo slijepih, gluhih i ljudi u kolicima. Alturizam zasigurno nije bio glavni razlog zaposljavanja tolikog broja ljudi s invaliditetom, radilo se o hrpi love koju je tvrtka pokupila od hrvatskog zavoda za zaposljavanje koji je poslodavcima dijelio dobre poticaje kako bi potaknuo dodatno zaposljavanje ljudi s invaliditetom. Kako je to izgledalo zna samo nas 40 koji smo u tom trenu bili prisutni tamo. Ukratko reci cu vam da se radilo o privatnoj tvttci unutar koje je postojao konstantan mobing, o nultoj toleranciji za problematiku ljudi s invaliditetom u smislu prilagodbe nepristupacnog softvera vam necu ni govoriti. Za kratko vrijeme zahvaljujuci svojim kompetencijama postavljen sam za dopredsjednika uprave doticne tvrtke. Naravno da u skladu s funkcijama dobijate i negativne povratne reakcije od strane ljudi koju su do jucer kod vas kuci pili kavu i slicno. Medju najglasnijim gundjalima isticao se imenom i prezimeno Gordan Radic, covjek kojeg nasa sljepacka zajednica u cijeloj regiji dize u nebesa kao sveca za tehnologije i tzv. info gurua, pritom zanemarujuci cinjenicu da je isti taj covjek proveo gotovo 10 godina u studentskom domu kao nelegalan student koji se pojavio na onoliko predavanja i ispita koliko se ne moze nabrojati na prstima ruke i noge, covjeka koji je upisao toliko raznih smjerova na filozofskom fakultetu da na kraju price niti jedan nije zavrsio, covjeka koji je iskoristio sve moguce nacine za ubiranje para od drzave na vlastiti racun a da prstom nije mrdnuo, te na kraju krajeva covjeka koji iza sebe ima policijski dosije o kojem ako zelite slobodno pitajte mup buduci da sve postoji evidentirano. I dok je Gordan r. glasno gundjao protiv mene, ja sam istovremeno kao predsjednik uprave jedini ispred nas 40 ulazio u direktne i otvorene sukobe sa direktoricom tvrtke kako bi nama svima bilo bolje da bi za nagradu dobio 50 % smanjenu placu te degradiranje na jednu od najnizih pozicija u tvrtci. Kao sto nisam prihvatio ponizavanje u savezu tako nisam prihvatio isto niti na ovoj poziciji, te sam pronasao novi posao i otisao unatoc nagovaranju od strane direktorice kako cu dobiti placenu dodatnu edukacijiju i dobru placu.

Kad sam došao u tvrtku (inače, dativ i lokativ riječi tvrtka glasi tvrtki, g. Perčinić više nije bio dopredsjednik uprave ili čega već nego član IT tima tako da, sve da sam i htio nisam mogao pljuvati po njemu jer za to, očito, nisam imao razlog. Istina je živa da sam pljuvao i po načinu rada tvrtke i o tome koliko ima smisla ljudima prodavati muda pod bubrege, kako sam se točno tad izrazio ali sam zbog toga dobio po glavi, zahvaljeno mi je na suradnji i otišao sam iz tvrtke. Protiv Marija Perčinića imenom i prezimenom unutar Geneze nisam rekao nikad ništa. Dok sam još boravio tamo g. Perčinić je dobio prekomandu na najniže radno mjesto u tvrtki ali to nema nikakve veze sa mnom.

E sad, pošto i ja imam različite izvore informacija ono što g. Perčinić nije spomenuo jeste da koji god posao da je imao i koju god funkciju unutar Geneze obnašao to nije radio kako treba i vlasnica tvrtke ga je seljakala s jednog radnog mjesta na drugo kako bi utvrdila što on uopće može kvalitetno raditi. Zadnji posao koji je tamo radio bilo je čišćenje baza podataka i prilagođavanje istih za web SQL baze kako bi im agenti mogli pristupati kroz web aplikaciju i to je umjesto njega odrađivala njegova bivša supruga u svoje slobodno vrijeme. Slijepi djelatnici pozivnog centra mogli su tamo raditi bez većih problema jer je, kako već rekoh, glavna aplikacija imala web sučelje i gotovo sve je bilo pristupačno. Napravile su se neke izmjene dizajna zbog povećanja učinkovitosti ali to nisu bili neki veći problemi.

Ono što je zapravo jedna konstanta u životu g. Perčinića je to što ništa čega se prihvatio nije napravio do kraja i kako treba a iz njegove perspektive uvijek su za to krivi drugi. O tome ću detaljnije kroz sljedeće komentare njegovih pisanija a ovdje ću spomenuti jednu situaciju kojom će se dosta toga objasniti.

Naime, g. Perčinić je unatrag nekoliko godina, ne znam točno kojim putevima, bio pozvan da osposobi infrastrukturu za jedan pozivni centar kako bi slijepi mogli tamo raditi. Nakon što je tamo pokušao utrpati NVDA koji se nije pokazao kao najsretnije rješenje priču je preuzeo Hrvatski savez slijepih pa jedna privatna osoba i na kraju, kad sam dobio posao u tom pozivnom centru prilagođavanje infrastrukture morao sam odraditi sam. Iz toga se jasno vide kompetencije g. Perčinića ali htjedoh spomenuti nešto drugo. Kad sam počeo raditi tamo službeni je informatičar igrom slučaja dobio otkaz i vlasnik mi je ponudio da radim taj posao. Nakon deset minuta razmišljanja zahvalio sam mu se na tome i odbio ponudu. Zašto? Zato što sam hladne glave razmislio što bih sve trebao raditi i došao do zaključka da kao praktički slijepa osoba ne mogu odraditi sve što treba jednakom brzinom i učinkovitošću kao što bi to napravio informatičar normalnog vida. G. Perčinić imao je prilično sličnu situaciju s tvrtkom Geneza ali se, kao i u većini situacija u životu precijenio i pomislio da vrijedi znatno više nego što ustvari vrijedi no za njegov neuspjeh kao i obično krivi su drugi.

Nije mi baš najjasnije kakve točno veze ima moje informatičko znanje i to što me, kako je g. Perčinić i sam napisao, ljudi cijene sa mojim studiranjem i privatnim životom ali nema veze. Glede mog desetogodišnjeg studiranja nisam napravio ništa što i neki drugi nisu, zna i veće rekordere od toga. Fakultet nisam završio zato što nisa mogao nego zato što nisam htio. Nisam studirao na bezbroj odsjeka Filozofskog fakulteta nego samo na dva; psihologiji i informacijskim znanostima gdje je studirao i g. Perčinić.

Psihologiju nisam završio, kao i uostalom ni informacijske znanosti jer sam se razočarao u način edukacije i pristupa studiranju. Na informacijskim sam znanostima htio završiti smjer za bibliotekara i kad sam vidio da u prve tri godine gotovo da i nema stručnih kolegija za bibliotekarstvo nego da moram odslušati i ispolagati hrpu matematika, statistika, programiranja i svakojakih drugih nebuloza koje s bibliotekarstvom nemaju veze odustao sam na drugoj godini. Prvu godinu sam položio s vrlo dobrim prosjekom i da sam htio prožvakati neke stvari vjerojatno bih to i završio ali nisam. Ono što se na Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu traži za bibliotekara može se naučiti i ispolagati kroz šestomjesečni tečaj.

G. Perčinić također se nije pohvalio da je diplomirao na istom odsjeku i odsjeku za pedagogiju za što mu je također trebalo desetak godina a čovjek njegovih sposobnosti, što realno a što kako sam sebe vidi trebao je to završiti u roku, zar ne? Ali nije, a o tome određeni profesori sa spomenutog odsjeka imaju i svoje mišljenje a današnji rektor SVeučilišta u Zagrebu svojevremeno ga je podijelio sa mnom i sasvim se uklapa u priču o kvalitetama i sposobnostima g. Perčinića koju pričam.

Dosije u MUP-u (kratice se pišu velikim slovima) sam imao, imam li ga još ne znam. Moguće da je došlo do neke zastare a možda i nije ali me ne tangira previše. Potvrdu o nekažnjavanju uredno dobijam kad mi treba. Što se priče kako je taj dosje nastao tiče nemam što kriti, to hrpa ljudi ionako zna. Prvi sam put imao problema s policijom kad sam zbog postpubertetske adolescentske dosade provalio u školsku knjižnicu s još jednim drugarom iz razreda i tom smo prilikom otuđili linijski deck i pojačalo. Drugi put sam priveden 2000. godine zbog piraterije.

Prvu kriminalnu radnju napravio sam iz čiste dosade i revolta prema specijalnoj školi koju sam pohađao jer se ni u tim godinama nešto nisam slagao sa načinima na koji su stvari tamo funkcionirale. Otvoreno priznajem i to ne prvi put da je to bila čista glupost i idiotarija i da mi je ova pamet i one godine ne bih to napravio ali vrijeme natrag ne može no ako mi se takve klinačke gluposti mogu prišivati i nakon dvadeset godina kao karakterizacija moga lika i djela onda bi se neki drugi trebali zamisliti sami nad sobom. Drugog se prekršaja ne stidim niti se kajem. Bavio sam se piraterijom da se doslovno prehranim i da koliko toliko mogu pristojno živjeti i napravio bih opet isto da se nađem u takvoj situaciji. Ja sam barem prodavao piratske diskove nepoznatim ljudima i po realnim tržišnim cijenama dok je g. Perčinić otprilike u isto doba masno naplaćivao kopiranje diskova svojim, kako reče, prijateljima s kojima je pio kavu.

I posljednji komentar u ovom bloku koji se tiče toga što sam sve izmuzao od države. Jesam, ništa više ni ništa manje od svih drugih. I dotični je gospodin dobrano namuzao državu, nek se samo prisjeti gđe Dobranović i zahvali se još jednom dobrim anđelima.

ONi koji dolaze sa zagrebackog podrucja vjerojatno znaju da sam tijekom 2012 putem legalnog natjecaja dosao na mjesto tajnika Udruge slijepih Zagreb umjesto dotadasnjeg Vinka Zrinscaka na kojem sam se zadrzao samo 3 i pol mjeseca. Nakon mojeg naglog odlaska iz Udruge, citatelji casopisa vidici mogli su procitati i preslusati interviju kojeg je dao predsjednik udruge Josip Hrvoj koji se vrlo otvoreno obrusio na tzv. moju nekompetenciju i nekvalitetno vodjenje udruge. Medjutim svaka kovanica ima dvije strane, jednu svjetliju a drugu tamniju. Tamija strana govori o tome kako sam preko noci postao sef ljudima koji su u prosjeku bili stariji 25 godina od mene koji ni pod koju cijenu nisu bili spremni promijeniti svoj mentalni sklop u glavi te koji su pruzali otvoreni otpor prema svim novim idejama koje sam pokusao ostvariti. Udruga se takodjer nalazila u vrlo nepovoljnoj financijskoj situaciji koje su prvenstveno bile uzrokovane vlastitim greskama na koje sam poceo ukazivati celnim ljudima u udruzi, no buduci da su isti imali itekakve koristi od spomenutih gresaka, ja se kao nepozeljan kadar niposto nisam uklapao u navedenu i uobicajenu koncepciju rada tj. bolje receno nerada.

Ovdje se opet ponavlja isti uzorak ponašanja i stavova g. Perčinića na koje smo odavno navikli. Predlaganje novih ideja ovako kako on to priča zvuči zgodno no činjenica jest da se dolasko u svaku novu sredinu, bila to radna, formalna ili neformalna, ma bio to i odlazak u goste treba znati kako se treba ponašati. Nakon mjesec dana ne može se iz temelja početi mijenjati rad organizacije koja postoji nekoliko desetaka godina i u kojoj već petnaest ili dvadeset godina rade ljudi po nekim određenim navikama. Revolucije i kontrarevolucije uglavnom imaju, i to ako imaju, samo kratkoročne učinke i vrlo često padaju glave. Za promjene u našim organizacijama ne može se ići đonom ako se u njima želi opstati a to je nešto što g. Perčinić ni u svojim tridesetim godinama nije shvatio. OK, netko će reći da i ja sam slično funkcioniram ali ja sam odavno prestao sanjati da ću ikad išta imati od naših udruga i krovnog Saveza pa si neke luksuze ipak mogu dopustiti.

A o legalnom natječaju također postoji druga strana priče o uvlačenju određenim ljudima koji imaju neku moć i poziciju da proguraju onog tko im se sviđa no neću ulaziti u to jer mi je degutantno i samo razmišljanje o tome.

Ni sam se ne sjecam koliko puta sam se nalazio u situaciji da nakon sluzbeno zavrsenog radnog vremena do 2 ujutro pisem projekte za udrugu, buduci da sam ispod sebe imao ljude koji zbog vlastitih otpora ne zele odraditi posao koji im je predvidjen pritom primajuci vrlo dobre place. Kad vec spominjem place, shvatio sam nakon moje ostavke da je jedan od razloga zbog cega svi zele doci na spomenutu tajnicku poziciju cija tajnicka placa u neto iznosu obuhvaca cifru od 10000 kn, tj. oko 1400 eura mjesecno. O da, dobro ste culi. To znaci da slijepi korisnici tudje njege i pomoci koji u prosjeku primaju u Hrvatskoj 350 kn istu moraju primati skoro 3 godine kako bi zaradili 10000 kn. Netko tko danas u vecini radi za minimalac gotovo 4 mjeseca mora crnciti da dosegne spomenuti iznos. Medjutim niti 10000 kn meni nije predstavljalo zadovoljstvo kada sam shvatio u kakvom se okruzenju nalazim, iako je s druge strane ranije spomenuti Gordan R. glasno kreketao u nasoj zajednici o tome da je moj posao primati lovu i ne petljati se u nesto sto funkcionira, a ustvari ne funkcionira nikako. Model pod nazivom “take the money and run” je nesto sto apsolutno nikada necu prihvatiti ako posao nije kvalitetno odradjen.

Ajd i ako možda slučajno povjerujem da g. Perčiniću plaća od 1400 eura nije ništa značila onda se opet moram vratiti na njegove metode poslovanja. Kako i sam reče, ljudi ispod njega nisu radili svoj posao. Kakvi ljudi ispod njega? Samo to je dovoljno da se vidi bahatost koja se krije iza svega a koju želi poreći cijelom ovom pričom. Šefovi udruge slijepih Zagreb su članovi izvršnog odbora, zaposlenici su oni koji tamo, kako kaže, nisu radili svoj posao a tajnička funkcija je samo koordinacija poslova, predstavljanje udruge i bivanje poveznicom između izvršnog odbora i zaposlenika. Tajnik nema ovlasti šefovanja i nema ljude ispod sebe i jedina mu je dužnost u tom kontekstu nadziranje da se izvršavaju odluke koje je donio izvršni odbor. Kad se vidi kako g. Perčinić percipira svoj nekadašnji položaj tamo nije ni neko pretjerano čudo što više tamo ne radi. istina, došao je na sjednicu izvršnog odbora s namjerom da preda ostavku ali ga je tamo već čekao otkaz.

A glede mog kreketanja, širi je kontekst da sam rekao da on tamo neće dugo izdržati i nisam bio usamljen u tom mišljenju jer nas nekolicina ipak poznaje g. Perčinića duži niz godina (ja konkretno od 1987.) i sve što sam rekao jest da svojim načinom, stavom i bahatošću neće to preživjeti i da je bolje da se malo skulira i radi polako i postupno. zaboravio je spomenuti da je pozvao jednu kolegicu i mene na razgovor o budućoj suradnji a ja, koliko god da na momente jesam blesav ne kopam baš rupu pod sobom u svakoj situaciji.

Nikada nisam bio netko tko je krao tudje ideje i zaradjivao na njima, naprotiv oni koji me dovoljno poznaju medju vama a malo ih je znaju da sam oduvjek podrzavao originalnost i kvalitetan rad. Zbog toga sam i prihvatio Hrvojev poziv kada me pitao dali bi zajedno s njim bio vlasnik Yudroida kako bi zajednicki sirili znanje sa ostalim android korisnicima pocevsi jos od suradnje na hrvatskoj NVDA lokalizaciji jos 2007. Na veliku srecu vidim da nisam sam te da postoji mala ali jaka skupina ljudi koji znaju promuckati svojom glavom i koji su u stanju donositi kvalitetne odluke te sudjelovati u konstruktivnim raspravama.

Uzimanje tuđih ideja i zarađivanje na njima… Već sam spomenuo iznad kako je g. Perčinić naplaćivao kopiranje diskova svojim bliskim prijateljima. Ako to nije zarađivanje na tuđim idejama ne znam što jest ali dobro, možda se varam. O kvaliteti njegovog rada već sam rekao više nego dovoljno s primjerom gorespomenutog pozivnog centra. Hrvoje nažalost nije imao izbora s kim da podieli vlasništvo nad listom jer je imao samo jednu opciju koga će pozvati pošto je g. Perčinić u to doba bio jedini korisnik Androida s kakvim takvim stručnim znanjem o tematici.

Cinjenica koja pokazuje u prilog da sam u periodu od 2 godine bio 2 puta pozvan u Google, jednu odd najjacih informatickih tvrtki apsolutno kod mene nije promijenila to da se prema bilo kome ponasam drugacije od nacina na koji se inace ponasam.

Točno. G. Perčinić je i dalje bahat kao i obično i kako smo od njega navikli. Činjenica koja pokazuje u prilog tome jest da eto, onako usput, to naglašava ovdje kao i u svakoj situaciji gdje ima priliku to naglasiti. Pozvali su me u Google, urgh, urgh. Činjenica jest da je g. Perčinić, da bi odvukao svoje cijenjeno dupe u Google došao u onaj isti Hrvatski savez slijepih koji je u prethodnom tekstu onako fino opanjkao da bi nažicao pare za putne troškove. Ja kakav god da jesam u njegovim ili bilo čijim očima neću otići tražiti ni tri žličice kave od nekog po kome seruckam na sva usta ali to je valjda razlika između nas dvojice. Na kraju krajeva, to što je pozvan u Guglo možda i nije nešto čime se treba pretjerano hvaliti jer, kako kažu neki stranjski istosudbenici iz naše branše, Guglo je poznat po tome što puno priča i puno konferencira i konvencira a malo toga radi dok neke druge tvrtke evidentno rade a ne pričaju previše. Možda bi HSS trebao malo razmisliti želi li financirati neki možebitni budući put na Googletove konvencije?

Onaj tko ne podnosi direktne udarce i iznosenje istine nije nista drugo nego kukavica! Dovoljno dugo sam prisutan na internetu cak od 1996. da ga iskljucivo koristim kao medij za prikupljanje i sirenje informacija dok ga neki drugi koriste kao vlastiti alterego. Ukazivanjem na sve spomenute cinjenice nemam niti najmanju namjeru ocekivati bilo kakve hvalospjeve za stvari koje sam napravio, a takodjer nemam namjeru razracunavati se s bilo kim jer sve sto sam naveo mogu ponoviti uzivo bez ikakvih izvrtanja cinjenica pred svima koje sam direktno prozvao, a ukoliko doticni pojedinci ovaj post shvate kao moje razracunavanje s njima tada isti imaju doista ozbiljan problem u vlastitoj glavi koji nema nikakve veze sa mnom jer moja malenkost bezbrizno moze spavati bez ikakvih opterecenja.

Hmm, odakle da krenem? Ako se ovo o direktnim udarcima odnosilo na mene iskoristit ću ovu priliku da g. Perčiniću objasnim što je direktan udarac. To je ono kad stojiš pred čovjekom i udariš ga. Čovjek mora biti fizički prisutan ispred tebe i to znači direktno ili izravno. Pisanje na listu na kojoj nisam član i gdje nemam mogućnosti pročitati poruku ne može se nikako nazvati direktnim udarcem. Dapače, toliko je indirektno da sam ovaj tekst dobio četiri mjeseca nakon što je objavljen.

Zato itekako smatram da je ovo smišljeno razračunavanje sa mnom jer mi nije oogućeno da se branim na bilo koji način. Da nema još uvijek dobrih ljudi koji ipak imaju ponešto zdraviju percepciju različitih karaktera ovo najvjerojatnije nikad ne bih ni pročitao i smatram da je to i bila prvobitna namjera. Iskenjati se na moj račun negdje gdje nemam pristupa i mogućnosti komentiranja jest razračunavanje koliko se god htjelo to upakirati u šarenu ambalažu a slijedom toga se pitam tko točno onda ima problem u glavi?

Ako se aluzija na alter ego također odnosila na mene g. Perčinić bi trebao pročitati pokoju stručnu knjigu da prvo nauči definiciju a zatim poneki primjer što je zapravo alter ego. Ja sam na Internetu isti kao i u realnom životu, ljudi koji me poznaju ili koji su me upoznali nakon internetskih druženja to mogu potvrditi a ima ih podosta. Možda nisam jednako pričljiv ili elokventan ali to da mi pismeno izražavanje ide bolje od usmenog i nije neka tajna. Pitam se samo što je točno g. Perčinić toliko napravio za našu zajednicu. Osim rada na NVDA i Espeaku ne mogu se sjetiti ničega što je bilo od ikakve šire koristi našoj zajednici i slobodno me ispravite ako griješim ali eto, nisam s tim upoznat a upoznat sam bome sa svim i svačim i pratim rad svih poznatih slijepih programera i autora s naših prostora.

Nadam se da ste shvatili da poteskoce koje si medjusobno sami nanosimo iskljucivo pokazuju i ukazuju na to da oni koji su slijepi su ustvari slijepi u glavi..

Hmmm, moram priznati da ovo baš nisam shvatio al’ što je tu čudno, teško shvaćam neke čudne mudrosti. Slijep u glavi ili ne ne mogu dokučiti ni što g. Perčinića toliko iritira i nervira na mojoj personi. Nekad smo bili dobri drugari, svirali smo zajedno, družili se u školi i izvan nje, čak smo i poslije škole dugo vremena ostali u koliko toliko dobrim odnosima. Ne znam gdje je to puklo, još prije pet godina smo imali možda ne prisan ali barem korektan odnos, eto, čak je htio surađivati sa mnom dok je bio tajnik USZ prije tri godine. Odjednom i koliko znam ničim izazvana počela je paljba po meni što u privatnim krugovima, što na FB-u, evo sad i po mailing listama. Štogod da je u pitanju dovoljno govori o Mariju Perčiniću kao osobi a i sama potreba pisanja ovakve ispovjesti u kojoj se ne baš taktično uspoređuje sa mnom i pokušava mi srušiti integritet kod članova svoje liste je također više nego dovoljna za bilo koga sa iole zdravim razumom.

Pošto već u kristalnoj kugli vidim da će krenuti priča kako se Radić ovdje lijepo nakenjao bez mogućnosti komentara odmah ću reći da je moguće komentiranje i preko Facebooka i preko Twittera, samo se morate prikačiti na dotične servise i pratiti vijesti s portala. Nije previše ali je ipak znatno više od onog što je g. Perčinić meni ostavio na izbor. Do idućeg evanđelja ostajte mi zdravi, debeli i veseli.

Kraj

Podijeli putem...facebooktwittergoogle_plusmailfacebooktwittergoogle_plusmail